Jedan dan sa Zoranom Duvnjakom u Malovanu

Ovoga puta opisaćemo druženje već pomenuta dva Zorana sa istim imenom, prezimenom i imenom oca u Malovanu i okolini tamo gdje su im korjeni. Naime, neki dan mi se javi opet Zoran ali Zubić zvani Zopa zet od Duvnjaka i veli mi da sjedi sa Zoranom Duvnjakom, koji bi želio da se čuje sa mnom. Ostvarismo telefonski kontakt, Zoran mi reče da se nalazi u Banja Luci, da je sa Draganom Žderom Mekićem prije par dana u Malovanu  bio, ali da bi želio još jednom da mu pokažem selo, i razne lokalitete, brda i doline odakle vuče korjene, da vidi planinu Malovan iz bliza a ne samo na fotografijama i preko interneta. Kako ne bih odgovorih, mi smo Duvnjaci Tvrtkovići a i moj otac se sa njegovim i prijateljio jer je Zoranova majka Milica sestra od moje strine Mare,  ugovorismo pohod ka Malovanu u nedjelju uoči sv. Pantelejmona u našem selu uobičajeniji kao sv. Pantelija.
I tako, po dogovoru sastasmo se kod Mekića i Blagaju nas dva Zorana i krenusmo ka Malovanu sa nama je i neizbježna Hronika kupreškog sela Donji Malovan autora dr. Koste Duvnjaka. Po dolasku u Malovan, zaustavismo se kod Mitra na Priviji i odatle pješke ka Malovanjskoj poljani. Na osvajanje vrha Malovana ovaj put nismo ni planirali iz jednog razloga što je avgustovski dan već poodmakao i velika vrućina, a drugog što je Malovan pun dima a jugo puše i nanosi isti iz pravca Duvanjskog polja gdje očito bukti požar. Tako da naše putešestvije krenu sa Privije od Bovana iz Beglučke drage ispod Malovana, tu napravismo prve fotografije i uz razgovor o selu Malovan i malovčanima krenusmo dalje ka raskršću. 
Zorana mnoge stvari interesuju, a prethodno je bio u Malovanu 1989. godine kao tinejdžer sa roditeljima i bratom Anđelkom koji nosi ime po didu Anđelku Đućkovom. Konstatujem da smo mi Tvrtkovići u Malovan došli prije od prilike oko 200 godina, kada je selo bilo prazno jer su mnogi stradali od kuge, a ostali napustili selo. Pričali su naši stari da je za vrijeme kuge sahranjivanje umrlih vršila samo jedna starica, ostali su se bojali, a ona je jednom drvenom kukom vukla umrlog do kužnog groblja i sahranjivala. U Donjem Malovanu su bila dva kužna groblja, jedno na Stanjicima, koje više nije u funmciji i drugo u poljcu pored puta u koje se još uvijek vrši sahrana Marića, Kolonja i Duvnjaka iz zaseoka Dolina.

Zorana interesuje, legenda o šujičkinji Mari i dva brata Jakšića, koji istovremeno bijahu zaljubljeni u djevojku, te rasplet toga ljubavnog trougla. Takođe razgovor se vodio i u vezi nakurnjaka, odjevnog predmete koji su plele djevojke udavače te zamišljale svoga dragog, kao i o jednom primjerku ovoga odjevnog predmeta koji je čuvao reproduktivnu sposobnost gorštaka, koji se nalazi u Etnografskom muzeju u Beogradu a otkupljen je u Donjem Malvanu 1926. godine, tako da sam mu preporučio kada bude u Beogradu da posjeti Etnografski muzej.

Sve lagano kroz priču o našem rodnom kraju ljudima i običajima, stigosmo u Marića livade, tu mu sugerisah da fotografiše zapadne padine Malovana, Malovanjke, Siminu vršinu, bakovu jamu kao i u daljini Vršine, Cincar, Osječenicu, Banakovu i Savetinovu glavicu, Lokvice, Kraljeve stope, Bor i Borje, Jeftinu kosu...

U povratku iz poljane odmorismo na jednoj klupi i za stolom koji tu, vjerovatno lovci ili šumari uradiše, pojedosmo užinu koju sam pripremio, a pošto Zoranu baš nije poznat termin užina složismo se neka bude lanč. E tom prilikom jedući slaninu, pršut i crveni luk objasnio sam mu da se pršut čuvao sam za goste, odnosno "kada neko dođe". Kaže "Kako kada neko dođe" e zato što se pršut nije načimao baš bez jakog razloga jer je on bio samo za goste, dok se sirac (okrugli sir u tipu livanjskog sira) mogao jesti i bez gostiju ali ga nešto i nismo Bog zna jeli dok ga je bilo do "zadnjih nogu" međutim, sada nam se jede sirac ali ga nemamo i skup je...

Kada se vratismo do Mitra na Priviji sretismo tri planinara koji se vraćaju sa vrha Malovana, pitamo ih kako je bilo, vele slabo se vidi dim svuda.

I tako nas dva Zorana provedosmo dan u Malovanu, pomenusmo mnoge ljude, običaje, događaje i dogovorismo sljedeći put je cilj vrh Malovana.

Šta primjetih kod imenjaka iz Malovana, rođenog u Londonu tako kroz priču, malo, malo sagne se  i pokupi odbačenu plastičnu flašu, limenku, čep od flaše, pitam šta radiš, reče, "Kupim smeće pa ću baciti u kontejner ne mogu da gledam da zagađuje ovakvu Bogom datu prirodu", razmišljam, eh da smo mi tako naviknuti na brdovitom Balkanu ali...