Tema ovoga teksta jeste još jedan Malovčak a to je Đoko Marić zvani Đokica koji je bio je u svoje vrijeme najznačajniji činovnik iz Donjeg Malovana pa ga šereti kao što je knez Marinko Marić, Vukan Janjkića i još neki prozvaše malovanjski ambasador u Kupresu. Kome god bi bilo šta trebalo u Kupresu najprije se obraćao Đokici pa bi dalje išao da ostvaruje neka svoja prava. Đokica je bio ne samo državni činovnik nego i mnogo više što ćemo obraditi u nastavku.

Đoko Marić zvan Đokica malovanjski ambasador u Kupresu
6.9.2020.

Malo je malovčana poslije onoga Drugog svjetskog rata radilo u državnoj službi odnosno u opštinskim organima uprave, a posebno donječana jer su taddašnje vlasti u najmanju ruku zaobilazile Malovan, da ne kažem neku težu riječ a sve iz dobro poznatih razloga a to je ideološka različitost, vlasti su bile komunističke a malovčani su više bili prorojalstički orijentisani. Ali eto mogao se naći poneki državni službenik iz Malovana a  jedan od njih koji će biti tema ovoga teksta jeste Đoko Marić zvani Đokica sin Save koji  je nakon završene srednje škole dobio zaposlenje u opštinskoj administraciji u Kupresu na poslovima, sociijalnog radnika, za boračka pitanja da bi kasnije bio prekomandovan u Opštinski štab teritorijalne odbrane odakle je i penzionisan. Đoko zvani Đokica bio je u to vrijeme najznačajniji činovnik iz Donjeg Malovana pa ga šereti kao što je knez Marinko Marić, Vukan Janjkića i još neki prozvaše malovanjski ambasador u Kupresu. Kome god bi bilo šta trebalo u Kupresu najprije se obraćao Đokici pa bi dalje išao.

Đokca čovjek nemirna duha, mnogo ljudi ga je poznavalo, sa kupreške opštine sve do devedesetih godina prošlog vijeka čini mi se da ga je svaki čovjek poznavao, pa i malo dijete a takođe iz susjednih opšrina Bugojna, oba Vakufa, Travnika, Livna Duvna, te Posušja, Gruda, Mostara, Splita, Makarske, Beograda, Novog Sada da ne zaboravim Glamoč jer je to Đokičina tazbina i mnogih drugih  gradova bivše nam zemlje. Navešću samo dva primjera Jedan je da su Đokica i Rade Duvnjak jedno vrijeme stanovali u istoj zgradi i ujutro kada krenu na posao Đokica malo, malo, pa zastane rukuje se sa nekim od prolaznika, to Radi dojadilo pa ga prozva Ostoja, zašto, pa zato što malo pa ostane sa nekim se rukuje, Rade stigne na posao i kafu popije a Đokica tek dolazi nakon što bi se sa mnogima rukovao. Drugi primjer ispriča mi Radovan Čegar, iz Glamoča, geometar, jedne prilike krenuše Đokica sa vozačem Štefom Malkočem u Doboj a sa njima će i Čegar svojim poslom  tako preko Bugojna, Donjeg Vakufa, Turbeta,  Travnika, Viteza, Zenice, u svakom mjestu Đokica kaže  Štefu da se zaustave i da posjete  jednoga Đokičinih prijatelja, kada prođoše Zenicu Čegar misleći da ga na daljem putovanju ljudi ne znaju reče, "Ako još jednom zastanemo i neko te bude poznao plaćam ručak", nije prošlo dugo zaustavljaju se negdje u okolini Žepča kafana "Galeb" ulaze unutra, ma čim su ušli ustaje gazda prilazi Đokici i ljubi se sa njim i govori "Zdravo Đoko poštena ljudino", Čegar naravno izgubio opkladu, bilo je tih primjera stvarno mnogo. Ljudi su cijenili njega a i on njih družio se sa ljudima svih struka, konfesija naroda i narodnosti za njega nije bilo prepreka bez obzira što  je njegov otac Savo ubijen od strane ustaških formacija sa još nekoliko njegovih Marića, bio je varen i pečen sa mnogim ljudima ali nikada nije saznao gdje su sahranjeni umoreni Marići među njima i njegov otac Savo i bez saznanja o grobu oca otišao je i na onaj svijet. Kao ratno siroče odrhranila ga tetka čini mi se Stoja i tetak Lazo Kanlić zvani Lazija, tako da je Đokica dosta bio  vezan za Kanliće, a kasnije mu se  i sestra Boja zvana Bojica udala za Živojina Kanlića. Oženjen je bio iz Glamoča Milkom sa kojom je imao tri kćerke Svjetlanu zvanu Ekana, Stojanku zvanu Stoja i Bojanu zvanu Buca. A imao je naš ambasador Đokica i unuka Sanjina sina od Stojanke kojeg je Đokica volio, ama bukvalno više nego svoje oči, vodio ga je onako malog plavokosog svugdje po čaršiji gdje se stigao, šalio se izvodio viceve skupa sa didinim malićkanom,  znala je didinog unuka cijela čaršija. Sanjin kao odrastao čovjek a didin prvjenac sada živi negdje u Švedskoj.

Bio je aktivan u mnogim društvenim dešavanjima, mnogo godina je bio jedna od važnijih figura na tradicionalnoj manifestaciji na Strljanicama, na Kupreškom polju pod nazivom Dan kosidbe na Kupresu, Kupreškim danima kulture, proslavi prvog leta Josipa Broza sa Blagajskog polja, Narodnog skupa pod Ravašnicom, tradicionalnog marša Tragom bataljona „Iskra“ od Šipova do Kupresa,  prilikom snimanja kultne emisije Radio Sarajeva Selo veselo iz Donjeg Malovana čiji urednik i voditelj je bio Zlatko Prlenda. Na snimanju te emisije Đokica je bio glavni organizator, pripovjedač, narator, satiričar a ostala je i zapamćena priča o Malovanjskom fakultetu koju je ispričao na sebi svojstven način i koja se i danas daleko od rodnog kraja prepričava. Da je Malovan bio na ne baš dobrom glasu u opštinskoj vlasti govori i jedna opaska kada su nakon snimanja emisije Selo veselo gostoprimljivi domaćni ugostili ekipu emisije i opštinske funkcionere sa pečenim ovnom i rakijom grozdom i kada su se razilazili jedan od činovnika nakon što se podobro najeo i napio više za sebe ali su mnogi čuli izgovorio jednu ne tako popularnu uzrečicu „Malovane da te nije... (a nastavak je glasio Ne bi bilo reakcije),  Đokica je to čuo ali je prećutao, takvo vrijeme bilo, a malovčani su podobro osjećali nepravdu koja se prema njima u to vrijeme provodila.

Volio je Đokica uniformu, vojni, poziv, činove (šterne) svoj poziv u Teritorijalnoj odbrani više, čini mi se nego ni jedan čovjek, bio je sav sretan kada obuče unifotmu i kapu nakrivi, za njega kao da je pravljena ona pjesma Žene vole oficire, koja kaže „Kad obučem uniformu zagleda me svaka žena, šta da radim kad mi brate stoji kao salivena...“, e za njega je baš bila. Često bi šereti prepripčavali događaj koji se nije dogodio, kao jednom su Đokicu vidjeli u uniformi na jednom ramenu čin poručnika a na drugom kapetana prve klase, što naravno nije tačno, ali u šaljivo je zvučalo. Da je Đokica bio privržen službi u  ujvjerio se i pisac ovih redova koji je ni kriv ni dužan 1988. godine kao mlad potporučnik raspoređen na mjesto na kojem je Đokica godinama bivstvovao, radio stvarao, ali eto neki ljudi koji su tada odlučivali uradiše da tako bude i nađosmo se na istim poslovima. Od Đokice sam dosta naučio, mnogo dobrih  stvari, mudrih riječi ali i onih bećarskih stvari sa njim Lazom Vavanom, Džimom, Zrkom, Baštićem, Maricanom... Bilo je dosta lijepih trenutaka, ali Boga mi i teških, dosta promašaja životnih kao i svaki čovjek. Jedan od težih ako ne i najteži mu je bila saobraćajna nezgoda u Kupreškom polju koja je za posljedicu imala i smrtin slučaj jednog od učesnika, to je Đokicu dugo proganjalo. Nakon odlaska u penziju pred sami rat devedesetih godina, godina previranja i turbulencija u cijeloj nam državi a i našem Kupresu Đokica je nestao iz Kupresa, nije se mnogo pričalo gdje je, svako se nekako zabavio o sebi svojoj bezbjednosti i svojoj porodici da bi negdje u aprilu 1992. godine  nakon ulaska naših snaga pojavio u Kupresu sa kamionom naoružanja koje je podijelio nenaoružanim borcima  i otišao. Te 1995. godine kada se naš izbjegli narod slio u Banja Luku pun tuge, beznađa,  žalosti za rodnim krajem i svojim poginulim najmilijima, tu sretošmo našega ambasadora Đokicu u uniformi. Tih dana i u Banja Luci je bilo konfuzno, teško, neko beznađe, pričalo se sve je izdato, prodato pada i Banja Luka, arkanovci hapse po gradu, šišaju do nule vode ljude negdje na front, nađosmo se Đokica, ja, Čegar Radovan i još neko od naših. Đokica nas odvede u neki restoran kroz sporedne ulice u blizini Doma VRS, kaže pojeftina čorba, tu jedosmo popismo po neku rakijicu, evocirasmo neke od uspomena, razmijenismo podatke o našim zemljacima, ko je živ ko poginuo, ko nestao. Još nekoliko puta smo se sreli i on naš ambasador je otišao dalje, za Beograd gdje se i upokoji, tamo je i sahranjen. Zadnji put sam ga vidio na sahrani njegovog tečića Stojana Duvnjaka u Banja Luci negdje 1998. Godine.

Počivaj u miru daleko od svoga i našega Malovana, Kupresa, Tikvica, Jarma, Kanlića kose, Marića Doline dragi naš ambasadore Đoko, Đokica, neka ti je laka crna zemlja.

 
Zoran Duvnjak

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.
Komentari posjetilaca:
Predivna priča,pozdrav za sve naše Kuprešane i Malovčane.
Soro Stojan, Banatski Despotovac, 08. сеп 2020.
SRECNO LIJEPO POZDRAV ZA SVE IZ DONJEG MALOVANA I FAMILIJU MOJU MARIC
DUVNJAK ZKATKO, CRNA GORA, 06. сеп 2020.

Facebook komentari