U nedjelju 22. oktobra 2017. godine u Gornjem Malovanu na Kupresu osvećen je obnovljeni spomenik za 115 žrtava fašističkog terora 1941-1945. godine iz Gornjeg Malovana, koji je devastiran tokom prethodnog rata. Spomenik je obnovljen dobrovoljnim prilozima malovčana i njihovih prijatelja. Hvala svima onima koji su pomogli obnovu spomenika i tako od zaborava otrgli gornjemalovanjske mučenike.

Prsten pokojne Rose Mašić
30.8.2020.

 

Jedna od žrtava gornjemalovanjskih mučenika je i Rosa Mašić djevojački Gligurić supruga Mile Mašića, rođena 1915 a umorena 1942. godine iznad Gornjeg Malovana od strane ustaških formacija. U vrijeme Rosne pogibije njen muž Mile zvani Briga Mašić kao i njegov Brat Manojlo zvani Male Mašić su bili zarobljeni kao redovni vojnici Kraljevine Jugoslavije od strane njemačkih okupatorskih snaga i nalazili su se u zarobljeničkom logoru u Njemačkoj. Iza Rose ostale su tri djevojčise sirotice, kako bi naš narod rekao jedna drugoj do uha, Desa starosti 6 godina, Rada starosti 3 godine i Bosa od godinu dana. Brigu o djevojčicama je preuzela njihova baba Stana Mašić rođena Popović iz Vukovska, o čijoj porodici i njenoj golgoti na kupreškim visovima detaljno je opisao Jovo Bajić u svojoj knjizi KUPREŠKA OGNjIŠTA ZBORIŠTA  I ZGARIŠTA. Djevojčice tada nikoga nisu imale osim bake Stane, koja ih je primila pod svoje skute i u zlim ratnim vremenima brinula o njima u vrijeme gladi, neimaštine, neprijateljskih ofanziva. Tako su se u zla vremena djevojčice i njihova baba Stana, ni krive ni dužne našle u zbjegu civila na planini Kozari u ako se ne varam, Trećoj neprijateljskoj ofanzivi. Troje nejake djece trebalo je sačuvati, dvije je morala nosti u naručju, a treću za ruku voditi, ali ih je sačuvala. Kada je sve prošlo pričala im je da je u jednom trenitku najmanju Bosu ostavila iza jednog kanema jer dalje nije mogla, ali ipak ženska majčinska ljubav je prevladala i vratila se po nju, takođe im je prčala da nebi mogle izdržati glad i napore da nije bilo pomoći kozarčana koji su i sami bili u teškoj situaciji ali su pružali pomoć izbjeglom i napaćenom narodu. Njihova majka Rosa je sahranjena tu odmah iznad sela Gornji Malovan, sahranile su je komšije koje su izbjegle smrt. Nakon rata baba Stana sa svojim unukama se vraća ka spaljenom rodnom kraju i gle sudbine na željezničkoj stanici u Bugojnu se susreće sa svojim sinovima Malom i Milom koji su oslobođeni iz zarobljeništva te Mile spoznaje detalje o o sudbini svoje porodice,  da mu je supruga poginula te se ponovo upoznaje sa svojim nejakim kćerkama jer su ga bile zaboravile a najmlađa ga se nije ni sjećala, Bosa se sjeća očevog pitanja. „Čija si ti mala“ a ona je odgovorila „Mile Mašića“ tu su se uz suze konačno sjedinili. Nakon povratka na Kupres Mile i Male se više ne vraćaju u Malovan nego započinju novi život u Begovu Selu kod Kupresa na imanju Maline žene Marije i tu ponovo pokušavaju organizovati život koliko se moglo. Mile je stalno ponavljajući da ima veliku brigu za kćerke bez majke i dobio nadimak Briga, ali baba Stana je odigrala veliku ulogu u zamjeni za majku djevojčicama.

Negdje 1947. godine kada se podobro primirilo,  kada se počelo malo bolje živjeti mještani su počeli  tražiti svoje ubijene i nestale kako bi ih dostojno sahranili, došla je na red gorobnica gdje se pretpostavljalo da je sahraljena Rosa, tako je i bilo kada je otkopana  nađena su tri tijela dva muška i jedno žensko, a bili su sigurni da je to Rosino tijelo jer je na jednoj kosti od prsta pronađen prsten za koji su bili sigurni da Rosin jer  je taj prsten uvijek, dok je bila živa ona nosila i sjećale su ga se, kako djevojčice tako i baba Stana. Rosini posmrtni ostaci su sahranjeni u Mašića i Gligurića porodičnom groblju u Begovu selu. Poslije izvjesnog vremena i Stana se upokoji i bi sahraljena pored Rose. I tako Rosin prsten i dalje postoji, naime njena najmlađa kćerka Bosa koja je svojoj srednjoj kćerki dala ime Rosa, da li slučajno ili namjerno dobila je zadatak da čuva marerin prsten. Prošla je i Bosa u ovom proteklom ratu, kao i mnoge majke golgotu, ostala je bez dvadesetogodišnjeg sina jedinca, dva polubrata i dva stričevića, prošla izbjeglištvo, progonstvo vratila se ponovo na Kupres ali prsten majke Rose je sačuvala i danas se kod nje nalazi, kome će ga predati na čuvanje, prije nego što ode na onaj bolji i pravedniji, svijet kod svojih najmilijih, po svoj prilici još nije odlučila, da li će to biti njena kćerka Rosa ili neko drugi vidjećemo.

Čudni su ovi naši putevi i naše bitisanje na ovim prostorima, a posebno na kupreškoj visoravni, pomenuto porodično groblje u Begovu Selu ima poneki spomenik i to od Rose, Stane, Male i Marije Mašić, Gligurića Vlade i Stane te njihovih sinova Branka i Dobrivoja. Mile Briga Mašić umro u Banja Luci u izbjeglištvu kao i njegova druga žena Bosiljka gdje su i sahranjeni a Brigini sinovi Milivoj zvani Mimo i Dragan te Malini Ratko i Marko ni za grob im se ne zna, to je na žalost naša stvarnost, ostaju nam sa mo sjećanja i poneki predmet kao što je prsten Rose Mašić.

 

 
Zoran Duvnjak

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.
Komentari posjetilaca:

Trenutno nema komentara na ovaj tekst.

Facebook komentari