Treći april 1992. godine, petak kao i danas, naše malo selo Malovan, našu visoravan iz bunovnog sna probudiše topovske salve, čiju plotuni odjekivaše od usnuli Malovan, kišica je rominjala, budio se usnuli narod, valja bježati od zla, kuda iz rodne kuće, sa rodnog ognjišta. Dvadesetosam godina prođe od toga kobnog dana.

Treći april 1992.- treći april 2020. zaboravi ako možeš
26.3.2020.

Treći april 1992. godine, petak kao i ove 2020., naše malo selo Malovan, našu visoravan iz bunovnog sna probudiše topovske salve, čiji plotuni odjekivaše od usnuli Malovan, toga dana kišica je rominjala, budio se usnuli narod, valja bježati od zla, kuda iz rodne kuće, sa rodnog ognjišta. Krenuše već spremnim TAM-ićima, tu iznad kuća, na kućnim pragovima dočekaše ih rafali, od koga, zašto, šta su skrivili, poginuše Vlado, Svetozar, Darinka, Mitar, Miloš, Mitar mlađi, Dušan, Niko, Žikica, Marinko, Milan... ranjeni bijaše Mirišan, Bojanuša... Ostali narod zbunjen povređen vrti se u krug bježi, ne zna ni sam kuda. Mnoge odvedoše, zašto ih odvedoše, šta će tamo to nije njihov kraj, njihovo stanište. I tako prolaze godine, nižu se treći aprili, Malovan i danas, nakon 28 godina u nekom magnovenju, nešto naših se vratilo, vrlo malo, vratili se na svoje ali nema ih, neki pomrli, neki se rasuli po cijelom svijetu, tako je i sa ostalim mjestima naše visoravni, Rilićem, Ravnim, Vukovskom, Kukavicama, Botunom, Kupresom, Blagajem...I tako tukosmo se mi sa njima, oni sa nama, oni sa njima, oni između sebe, kada mi sa njima ratovasmo malo nam ko pomože ali bilo je pomoći, kada oni sa njima ratovaše mi pomagasmo jednima pa drugima i tako četiri godine. Svi smo govorili da smo u pravi, i oni i mi, pa opet oni treći. Mi na kraju bijasmo otjerani, protjerani sa naše visoravni, ostaše oni, kažu na njihovome, pa i oni poslije izvjesnog vremena krenuše odlaziti iako ih je po popisu iz 2013. godine bilo više nego 1971. godine, što je u najmanju ruku čudno ali, odlaze masovno i njihovi i naši, prazni se naša i njihova visoravan, kažu treba ići ovdje nema sreće i odoše mnogi. Od aprila 1992. do aprila 2020. obogatiše se mnogi na ne baš legalan način, podigoše vile i gradove,  opet na račun svoga naroda, misle samo oni su u pravu, a ne znaju da sa sobom na onaj svijet ništa neće moći odnijeti, zavlada neka prokletinja koja morade biti kažnjena, sva  bogatstva odjednom postaše bezvrijedna. Što bi pisac rekao „Pametni zaćutiše, budale progovoriše a fukara se obogati“, stvarno tako bijaše, ali dugo i trajaše. I onda se desi opet neki rat, sada mnogo drugačiji, mnogo opasniji, rat nevidljive sile protiv svih nas, napade nešto i nas i njih, na sve jednako, siromašne i bogate, niko se ne osjeća sigurnim, opet se Bog poziva u pomoć, a mnoge stvari uradismo mimo Boga i Božijih principa...

Šta reći a da emocije ne prorade i nakon dvadesetosam godina, šta novo reći a utješiti njihove potomke, njihove najmilije, nema riječi,  neka im je laka zemlja i nadajmo se da su raju  da nas gledaju, da mole Boga za nas grešne, neka je vječna slava i hvala našim mučenicima!  A o svemu svjedoči "Čitulja za Kupres" na  internet adresi: https://www.youtube.com/watch?v=E4_0dicKaiQ

 

 
Zoran Duvnjak

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.
Komentari posjetilaca:

Trenutno nema komentara na ovaj tekst.

Facebook komentari