Šujičkinja Mara

Pjesmu Šujičkinja Mara, jednu od najljepših ljubavnih epskih balada zabilježio je Vuk Stefanović Karadžić. Objavljena je u njegovim sabranim djelima i prevođena na sve svjetske jezike. Pjesmom Šujičkinja Mara 1973. godine otvoren je 39. Vukov sabor u njegovom rodnom selu Tršiću kod Loznice.

Na obroncima planine između dva Malovana na manjoj zaravni od vajkada se nalaze tri groba koja je narodna mašta opjevala. Taj lokalitet se zove Marin pod, a ova se pjesma prenosila sa koljena na koljeno u oba Malovana, a uz gusle su je pjevali Rađen Mitar i Marko Duvnjak u Donjem Malovanu, a Stojan Zjajić iz Gornjeg Malovana bez gusala.

Šujičkinja Mara

Ovce čuva Šujičkinja Mara
od Šujice pa do Malovana,
s njom porede dva Jakšića mlada,
Jakšić Mitar i Jakšić Nikola.
Oba mlada, oba Mari draga,
Mara ne zna koga bi voljela.
Il mlađega, ili starijega.
Tad govori Šujičkinja Mara:
'Ja Boga vam dva Jakšića mlada,
ajte sa mnom do vode Begovca,
napijte se lađane vodice,
umijte se i Bogu molite.
Ja ću poći na vrh Malovana.
Kad ja manem vezenom maramom,
vi potecte od vode Begovca.
Ko bi prvi-njegova je Mara,
Ko bi drugi vezena marama'.
Kad to čuše dva Jaksica mlada,
tad odoše do vode Begovca,
napiše se lađane vodice,
umiše se i bogu moliše.
    

Mara ode na vrh Malovana,
pa im manu vezenom maramom.
Kad vidjela dva Jakšića mlada,
potrčaše od vode Begovca,
potrčaše gore uz planinu.
Sa vrh strane gledala ih Mara,
Jakšići su pjenom zapjenili,
zapjenili bjelom i krvavom,
jedan crče na Marinom krilu,
drugi crče na korak od Mare.
Kad to viđe Šujičkinja Mara,
ovako je cura govorila:
'Kad je s mene, nek nije ni mene'!
Pa uzima nože Jakšićeve,
u srce ih sebi zabadala,
na nožu je srce izvadila.
Mrtva pade na zelenu travu,
Ni živa je zemlja ne dočeka.

Narodna pjesma