Mitar Veljko, zvani Mića, Mijavela, prosvjetni radnik, pisac, pjesnik, humanitarac, kuprešak od glave do pete

Ove 2019. godine navršava se sedam godina kako nas je napustio (28.07.2012 godine) naš zemljak, kuprešak, prosvjetni radnik, pisac i pjesnik, humanitarni radnik Mitar Laze Veljko, prćijski nadimak porodice Modrić, zvani Mića ili Mijavela kako su ga u užem krugu porodice i prijatelja zvali.

Објавио: Zoran Duvnjak, у категорији Priče iz Malovana, 30.3.2019. 17:15:44

Upoznao sam ga osamdesetih godina prošlog vijeka a češće smo se družili nakon rata u Blagaju njegovom rodnom kraju, tokom ljeta kada bi ja i on dolazili tu na godišnji odmor, ja iz Banja Luke a on iz Brčkog gdje se skrasio nakon rata. Volio je rodni kraj, kuprešku visoravan, njene ljude, običaje. Zapisivao je mnoge događaje, dosjetke, aktivnosti našega gorštaka i zahvaljujući njemu dosta toga je i ovjekovječeno da se ne zaboravi.

Mića je rođen 17.05.1947. godine u Blagaju, kod Kupresa, školovao se u Blagaju, Livnu, Travniku, Sarajevu i Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu). Radio je u prosvjeti, kulturi, novinarstvu i humanitarnim organizacijama Kupresa, Ilijaša, Pala i Sarajeva a nakon rata radio i živio u Brčkom. Sa školskim dnevnikom je počeo svoj profesionalni aganžman, a nakon mnogo godina sudbina ga je ponovo dovela u razred, tako da je karijeru i zavšio sa dnevnikom u ruci.

Objavio je pet knjiga: „Nemirno iznalaženje mira“, štamparija Brčko 2000. godine, „U zavičaj da te vratim“ (dva izdanja) 2001. godine, štamparija Veternik Novi Sad, „Zašto ne reći istinu“ ( o ratu u Sarajevu) 2004. godine, štamparija Grafosemberija Bijeljina, „Uspomene sa Kupresa“ 2007. godine štamparija Mladost Bijeljina i „Staze ljubavi“ štamparija Mladost Bijeljina.

U knjizi Staze ljubavi, u epilogu između ostalog se osvrnuo na sekvencu svoga života u kojoj  kaže: „Upoznao sam život i ljude. Koliko god sam volio život volio sam i ljude. Shvatio sam, da u životu, treba što više potiskivati teške i mučne trenutke, a sjećati se onih koji te čine više sretnim. Zato ni djeci nikada nisam „pametovao“ i trubio šta treba raditi. Uvijek sam to zamjenjivao nekom poučnom i interesantnom pričom, koja upućuje na ispravnost postupka. Nikada se učenici nisu radovali što nema moga časa, ili ne daj Bože da pobjegnu sa časa. E to je moj ponos.“

Preko četrdeset godina  bavio se pisanjem, prvu pjesmu je objavio 1967. godine, a u vezi pisanja pjesama za djecu reče: „ Objavljivao sam nekoliko knjiga proze i jednu knjigu pjesama za odrasle. Ovo je prvi put da objavljujem knjigu pjesama za djecu. Tu vrstu poezije sam štedio. Nisam htio da se otkrivam dok sam bio mlađi. Svi mi imamo pravo da nešto tajimo, a volimo“.

 

Kao sjećanje na Miću, koji je čeznuo za rodnim krajem, i koji je imao planove da jesen svoga života provede na Kupresu u Blagaju, da po stazama djetinjstva smišlja nove pjesme, govori i njegova knjiga Uspomene sa Kupresa u kojoj podsjeća o već zaboravljenim običajima Blagaja, Malovana, Ravnog, Vukovska, Bućovače...Te na sebi svojstven način pokušava otrgnuti od zaborava i prezentovati mlađim naraštajima mnoge običaje, čobanske igre, natpjevavanja djevojaka i momaka, prela u dugim zimskim noćima, ašikovanja na našoj visoravni ili Malom Sibiru, kako ga od milja zovu. Knjiga se čita u jednom dahu jer govori o zanimljivim događajima koji su se sa koljena na koljeno prenosili, zatim pjesme zavičajne, bećarske, ljubavne, lajive, gastarbajterske, vojničke, natpjevavanja, ganga...Tu su i pitalice, zagonetke, spomenar i veliki broj fotografija raznih generacija učenika sa Kupresa.

I danas oni stariji, sve preko sedamdeset ljeta, prepričavaju Mićine dosjetke, kao da čitaju njegovu knjigu. A jednu od njih sam lično od njega više puta slušao. Naime, krenuo on iz Brčkog u rodni kraj sa suprugom Lenkom zvanom Lena, svojim legendarnim Opel-kadet suzom, i tako vozi on posavinom, Lijevčem, kanjonom Vrbasa, a supruga dremuca. Taman kada su bili uz Dabrac ispred njega mili neki kamion pod teretom, stisnu Mića gas koliko Opel može, na punoj liniji preteče kamion, nije dugo vozio kad eto ti policije zaustavlja, probudi se i Lena. Policajac traži dokumente, govori „Znate li gdje ste pogriješili, na punoj liniji ste preticali“. Sluša Lena i razmišlja, „Ode vozačka a i kazna će biti velika, ode cijela plata moram nešto preduzeti“ i obrati se policajcu: „Kaznite ga gospodine što žešće, ja sam govorila da ne idemo j...te tvoj Kupres i Blagaj e sada plaćaj kazne, jesam govorila da ne idemo“ i tako osu  paljbu na Miću, šuti on, šuti policajac, gledaju jedan u drugoga, sažali se policajac i Mići pruži dokumente i reče:“ Srećno gospodine, izvolite vaše dokumente, neću vas kazniti dovoljno ste kažljeni kada živite sa njom“. Uze Mića dokumente i krenu, veli ženi:“Šta ti bii“, Lena odgovori „to je bilo jedino rješenje da pokušam da te spasim od kazne i uspjela sam“. I tako nastaviše put ka Blagaju.

Negdje pri kraj ljeta 2011. godine, kada su odlazili sa Kupresa Mića i njegov brat Momčilo-Momica dođoše da se pozdrave sa prvom komšinicom Bosom a ona veli : „Sa Momom ću se pozdraviti jer ide u Kanadu, a sa tobom Mića neću, ti ćeš ponovo brzo doći“, međutim, Mića nakon toga više nikada ne dođe, pojma nije imala da je to njegov zadnji boravak u zavičaju.

Zadnjih godina se družim sa Mićinim najstarijim bratom Momčilom koji sa suprugom Nevenkom ljeta provodi na Kupresu a zime u Hamiltonu u dalekoj Kanadi, kaže dolaziće na Kupres sve dok ga zdravlje bude služilo. Često se sjetimo Miće i njegovih dogodovština.

Neko će reći Kakve on veze ima sa Malovanom, e pa ima, njegova baba po majci je Duvnjakuša od Đuđaka iz Malovana.

 

Jedna od pjesamao zavičaju ovako govori:

 

     Kupresu

 

... Nema više seoske idile,

    Sa izlaskom sunca ljetnjih dana,

    Da iz sela čobani tjeraju,

    Stada što su nekad njegovana,

 

    Dal' prtine i sad ima,

    Kud smo išli na sijela,

    Dal' krajiška pjesma s' ori,

    Kroz susjedna druga sela...

 

    Nema ništa prokleta tišina,

    Pusta ti je Kupreška ravnina,

    Oj Kupresu umrijeću,

    Prežaliti tebe neću...

 

Počivaj u miru i neka ti je pokoj duši dragi naš Mića. Tvoje knjige će vječno živjeti i svjedočiti kao kamnovi međaši na tvojoj i našoj visoravni.

                                                                                                          

 

 
 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Veliko hvala Zorane
Aleksandra Milisic, Hamilton,Kanada, 30.3.2019. 0:00:00

Facebook komentari

Iz iste kategorije:


Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan na Internetu    Web design: Kreativnije.com