Jeremija Kikića

Često sebe uhvatim u razmišljanju o Malovanu, malovčanima tako na red dođe da nešto napišem o Jeremiji Duvnjaku iz roda Kikića, odnosno kako da od zaborava otrgnem još jednog malovčaka i mnoge dosjetke koje su godinama prepričavane, kako u Drugom svjetskom ratu tako i poratnim periodu. Njegova deviza u jednom razdoblju života bila je: "Nit ću Titi nit ću Draži već u šumu pa me traži".

Објавио: Zoran Duvnjak, у категорији Priče iz Malovana, 27.10.2018. 17:53:29

Jeremija je bio brat Riste Kikića (sinovi Stojana-Šeće, Nikina zvanog Kiko), imao je porodičnu kuću na kraju Kikića prema Javorićima i Jovića kraju. Rođen je 1906., a umro 1983. godine,  cijeli život je proveo u Malovanu i u okolini Malovana, poljanama, Maloj i Velikoj Drežnici, bavio se  seoskim poslovima kao i mnogi malovčani, ovčarstvo, koja kravica, konjče, sijeno, đubar bi se TAM-ićem odvezao i pridao u Dalmaciju i slično. Bio je nizak rastom ali dosta „špiritli“ (fizički spreman) i mogao je iz mjesta uskočiti  u  krošnju ( veća od sepeta, u njoj se nosilo sijeno zimi prilikom hranenja ovaca) i iskočiti iz iste. Hranu za stoku skupljao je na poznatim Malovanjskim livadama, Mala i Velika poljana, Mala i Velika Drežnica, Žlibine, Osječenica... Žena mu je bila  Anđa zvana Baljkuša pošto je bila iz sela Baljci kod Šujce, imao je mnogo djece (šest kćri i jednog sina), uostalom kao i većina Malovčana njegovih savremenika a zvali su se: Ruža (1928.) bila udata za komšiju Marić Milojka, Stana (1931.), Milica (1932.) bila udata u Rilić za Mitra-Ćokola Trimića, Jelicu zvanu Jelka (1939.)  bila udata za komšiju Duvnjak Stojana Janjkića, Mara (1943.) udata u Blagaj za Marinka Šebeza, Ikonija-Kona (1950.) udata u Guber kod Livna gdje i danas živi i Niko (1935.) oženjen Mirjanom Duvnjak takođe komšinicom. Ne znam zašto, ali njegove kćerke su zvali nadimcima tako da bi se na ime dodavao nastavak „šiš“ i čim bi bilo izgovoreno žensko ime sa tim nastavkom znako se da je Jeremijina kćerka (Rušiš, Milšiš, Konšiš...)

Kažu da je u onom ratu samostalno djelovao, i da je on prvi izgovorio riječi poslovice „Nit ću Titi nit ću Draži već u šumu pa me traži“ kojom su se kasnije mnogi služili. U svom samostalnom djelovanju uglavnom se brinuo kako da prihrani mnogobrojnu porodicu i sačuvati njihove živote. Više puta sam slušao kako priča da bi se tokom zime služio jednim trikom koji je sam smislio a to je da bi opanke naopako obuvao tako da mu se teško moglo stati u kraj, jer je prilikom odlaska njegov trag pokazivao da je došao.

Jeremiju sam lično poznavao i pamtim ga, kao da ga gledam, često je dolazio kod nas na „silo“ a krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka skupa smo jedno ljeto i radili na lokalitetu iznad sela zvanom Vršine na doznaci šumskih sortimenata, on, njegov unuk Riste, Bogoljub Duvnjak, Svetozar Duvnjak i ja a šef nam je bio Dušan Milišić, iz Blagaja, šumarski tehničar sin Save, prvoborca iz oniga rata. Tako kroz priču Dušan i Jeremija se jedne prilike dotakoše i rata te Jeremija tada Dušanu ispriča kako se predao novim vlastima nakon rata i to baš Dušanovom ocu, „Svu opremu sam mu uredno  predao i sanduk municvije u kojem je falio samo jedan metak“. Tada bi nam Jeremija segment po segment svoga života prepričavao a mi slušali ne trepćući, tako jedne prilike kaže Jeremja, „Bi zima 1942. ili 43. godina ja otišao da Baljkuši i dici nađem nešto rane, zima, rat, neimaština, stanovali mi u bajtama (brvnare primitivno sagrađenim zbog nedostatka materijala) na Stinetom vr’u  (Steniti vrh) jer je selo bilo popaljeno, i tako lutajući, vrljajući vascili dan vrati’  se bajtama vidim velika prtina, silna  vojske prošla, odma’ sam se zla prisitio, kad bliže to bliže nema bajte, zapaljena, nema Baljkuše, nema dice, pobili i’ Boga mi pomislim, da plačem nemam koristi ja zapivam, pivam koliko me grlo nosi, ne od dragosti već od muke i tako lutajući po šumi pronađem i’  žive i zdrave“. I danas  mi Jeremijine riječi u uhu odzvanjaju kada ti je najteže, „zapivaj“ nemoj tugovati biće ti lakše, sve će to i onako neko „odozgo“ izregulisati.

Jeremija je skupa sa svojm jedincem Nikom često odazio, kao i mnogi malovčani, poslom u Dalmaciju i Hercegovinu, odvozeći i prodajući sir malovanjski, sijeno, đubar... kupujući salonit i cement u Splitu. I tu je kažu Jeremija bio najbrži, kada bi čekajući u redu za cement po cijelu noć, nakon otvaranja kapija, prije Jeremije niko nije mogao stići na kasu da uplati cement. Tako jednom rano krenuvši za Split Jeremija i Niko su na zaleđenoj cesti nedomol Šujice imali saobraćajnu nezgodu, kojom prilikom su zadobili i povrede tako da je Jeremija tokom naredne zime cijelo vrijeme se umotavao u janjeću kožicu kao bi ublažio uboje i lomove rebara.

Ima i jedan vic o malovčaku Jeremiji, koji se nekada u dugim zimskim noćima u šali pričao,a on glasi,

Pošao malovčak Jeremija u Japan, došao na stanicu u Livno, kaže ja bi jednu kartu za Japan, službenica kaže evo ti karta najprije ideš do Sarajeva, došao u Sarajevo kažu mu, kupiš kartu za Beograd pa na aerodrom i tamo kupiš avionsku kartu za Tokio, tako i uradio i odletio za Tokio. Kada se vraćao došao na aerodrom Tokio i pita, molim vas  jednu avionsku kartu za Malovan, službenica na šalteru upita Donji ili Gornji Malovan, on kaže Donji i za sebe reče, Malovan poznatiji od Japana. 

Umro je 1983. godine u porodičnoj kući i sahranjen u groblju u Donjem Malovanu gdje se većina Duvnjaka i sahranjuje. 

Počivaju u miru naš Jerko, kako su te od milja zvali.

 
 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Trenutno nema komentara na ovaj tekst.

Facebook komentari

Iz iste kategorije:


Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan na Internetu    Web design: Kreativnije.com