Vukan Janjkića Duvnjak, šaldžija kakovog na daleko od Malovana nije bilo, rođen je davne 1914. godine u Donjem Malovanu a umro 2006. godine takođe u svom Malovanu. U svoje 92 godine života preživio je ni manje ni više nego tri rata. Lulu pušio dugi niz godina, zbog toga su ga neki zvali i lulaš.

Vukan Janjkića Duvnjak, u Malovanu poznatiji kao Vukan Mandin
22.10.2016.

Vukan Janjkića Duvnjak, šaldžija kakovog  na daleko od Malovana nije bilo, rođen je davne 1914. godine u Donjem Malovanu a umro 2006. godine, takođe u svom Malovanu. U svoje 92 godine života preživio je ni manje ni više nego tri rata, taman kada je rođen 1914. godine započe Prvi svjetski, ili kako su ga zvali veliki rat, samo što Vukan malo stasa započe Drugi svjetski rat i opet  u problemima, nije mu prijao rat, a kome jeste u tom ratu se držao devize „Nit ću Titi niti Draži, već u šumu pa me traži“, završi i taj rat Vukan se opet malo skući steče nešto imovine kada ono opet rat napadnuše Malovan, opet u izbjeglištvo, ali ko ga je pitao. Dva puta se ženio, a štaš sudbina takva, prvi put bi oženjen Bosiljkom Marić, koja osamdesetih godina prošlog vijeka iznenada umrije, a pošto nije imao djece i bilo koga da ga u poslu zamijeni i pomogne, odluči da se ponovo oženi, tako i bi  oženi se Jelom iz Blagaja sa kojom proživi poslednji rat, izbjeglištvo i ponovno povratak u svoj Malovan.

Bez obzira na mnoge nedaće Vukan je bio pun duha, uvijek se šalio, pričao dosjetke, prepričavao doživljaje i u njegovoj okolino je uvijek bilo veselo. Nekoliko njegovih dosjetki opisao je i naš Kosta Duvnjak u svojoj knjizi Hronika kupreškog sela Donji Malovan, a radi se o tome da je Vukan prešao konduktera livanjskog autobusa prilkom povratka sa pijace iz Bugojna. Naime, jednog petka bi puno naroda na autobuskoj stanici u Bugojnu te ne mogne sve putnike za Kupres, Malovan i dalje za Livno primiti, šta će Vukan, uzvrtio se treba kući ići namirivati blago,  pa upita konduktera da ga poveze do Malovana jer mu je otac umro, kondukter ga primi u autobus i prilikom naplaćivanja autobuske karte upita ga „Kada ti je otac umro“, Vukan odgovori ima deset godina, kondukter zagalami na njega ukoravajući ga a Vukan reče „Nisi me pitao kada mi je otac umro“ kondukter se nasmija i reča da ga odavno niko tako nije prešao te reče Vukanu da će kod njega ubuduće u autobusu uvijek imati mjesta samo da mu se javi. Takođe je jedne prilike nasamario predsjednika opštine Kupres čuvenoga Riljaka. Tako Vukan jedne večeri sjedeći na sred Kupresa pored potoka Karićevac i čekajući autobus za Malovan zagleda se u sijalicu koja se odsijavala u potoku, u tom trenutku naiđe predsjednik Riljak kojega je dobro poznavao pa upita Vukana, „Bolan Vukane što si se zagledao u taj potok“ Vukan ko iz topa odgovori „E moj predsjedniče gledam kako je lipo ovo svjetlo, pa se mislim da vama u Kupresu, ostane ova sijalica u vodi a da nama u Malovan date onu banderu“. Riljak se bez riječi okrenu i ode. Jedne prilike Stevan Đućkov pokuša da uđe u svoj svinjac  na Đućkovoj kosi kako bi  povirio  da li napreduju  ranjenici, čim je otvrio vrata svinjca jedna svinja iz onoga mraka krene ka izlazu pokuša da prođe kroz Stevanove noge, zakači njega tako da je on zajašio svinju ali naopaki, pošto se svinja prepala počela je da trči niz Đićkoviu kosu noseći Stevana. I tako ga nosila skroz do Janjkića doca, kada je Stevan uspio da sjaše sa svinje, okretaose  i ponavljao riječi "Samo da me ona nesreća nije vidila", normalno misleći na Vukana koji je ubrzo saznao šta se desilo i kasnije prepričavao događaj Stevana sa svinjom. Mnoge dosjetke sam od Vukana lično slušao, jedne prilike čuvali ovce on i jedan dječačići kada su sjeli da užinaju dječak iz torbe izvadi bukaricu sa kiselim mlijekom na koje se uhvatio kajmak, a Vukan bacio oko na kajmak. On predloži dječaku „Daj da ja pojidem to trunje sa mlika pa ti onda kusaj lipo bilo mliko“ dječak pristade Vukan pojede kajmak a dječak kasnije pojede jalovo kiselo mlijeko koje se još i prosiruči. Bilo je nekada i takozvanih lajivih dosjetki, jedne prilike Vukan ispriča kako je svekar pitao snajku „Jesi li dala krmcima“, na šta ona odgovori „Jesam, a jesi li ti metnuo kravama“, naravno radilo se o hranjenju stoke. Kada je bilo snimanje emisije „Selo veselo“ Radio Sarajeva kod voditelja Zlatka Prlende i Vukan je uzeo učešće, ali nije bio u formi, ispričao je nekoliko lajivih dosjetki koje se Prlendi nisu svidjele, ali Vukan se zbog toga nije nasekirao nastavio je po svome.

Za Vukana je vezan i jedan termin, koji stariji malovčani i danas znaju da upotrijebe a zove se Makarka. Ovo moram malo detaljnije objasniti, naime ispod Malovana svako jutro je prolazilo više autobusa iz Splita, Livna, Mostara, Makarske za Zagreb, Sarajevo, Banja Luku ali svi su prolazili ranije, jedino je autobus iz Makarske za Zagreb prolazio oko 11 sati i to je bio zadnji prijepodnevni autobus kojim se moglo otići u Kupres i obaviti neki posao. E nešto slično je bilo i kod nas u Malovanu u vrijeme kosidbe u pravcu poljene, Drežnice, Hrbina sa svojim zapregama sa koscima, kupilicama, raktalom, kasnije motornim ručnim kosilicama kroz naš zaselak Joviće prolazili su Luka Duvnjak-Vavanušin, Vlad Dragomirov, Milan Lazičića, Slobodan Jovin, Šladan i još neki. Jedino su  Vukan i njegova Bosiljka kasnije kretali zbog toga što nisu imali nikoga da im pomogne u namirivanju blaga, kidanju štale, poslovima oko varenike, sirenju sirca i dok oni sve to urade upregnu konje, spreme užinu nisu mogli ranije krenuti. Zato je njihov karavan nazvan Makarka, kretao nešto kasnije po uzoru na makarski autobus jer ko bi propustio Vukanovu Makarku taj je sigurno do livade morao pješačiti i na ramenima nositi raktalo, užinu koscima, vodu i sve ostalo što je bilo potrebno. Tako se i dan danas u Malovanu pominje Vukanova Makarka.

 

Nakon ovoga zadnjeg rata iz izbjeglištva u svoj Malovan, sa suprugom Jelom iz Banja Luke vrati se i Vukan, da kako reče umre pod svojim Malovanom, tako i bi 2006. godine umrije Vukan a nekolike godine kasnije i Jela. Za sahranu, kasnije i nadgrobni spomenik i sve što je potrebno pobrinu se Radivoj Radovan Duvnjak  sin od Vukanove stričevke Ljeposave.

Počivaj u miru u tvome i našem Malovanu i ne brini tvoje dosjetke se i dalje prepričavaju ne samo u Malovanu nego i na svakom mjestu zemaljske kugle gdje se pominje Malovan i Malovčani.

/Zahvaljujemo se Peri Duvnjaku malovčaku iz Linca zato što nam je ustupio Vukanovu fotografiju/

 
Zoran Duvnjak

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.
Komentari posjetilaca:

Trenutno nema komentara na ovaj tekst.

Facebook komentari