Marinko Marić malovanjski knez

Marić Marinko zvani Knez ili Goretić (na ovaj drugi nadimak se malo i ljutio), kako su ga mnogi malovčani zvali, bio je jedan od najomiljenijih i najpriznatijih ljudi među malovčanima a i kupreškoj visoravni. Rođen 20-i neke godine prošlog vijeka, o njemu su mnoge priče ispričane, bio je šeret, znao se našaliti, ali isto tako i pomoći svojim komšijama, prijateljima, znanima i neznanima, imao je i kumova više nego možda i jedan malovčak, kome je god trebalo da se vjenča na brzinu Marinko se tu našao da bude kum, mogim dječacima je baš on bio uzor. Tokom dugih zimskik kupreških noći kada bura dune i sune, napravi smetove velike i po nekoliko metara, kada prekine saobraćaj Kupreškim poljem kod Marinka su mnogi putnici namjernici potražili spas, ogrijali se, nahranili, napojili, prenoćili, i sve, normalno, bez ikakve novčane naknade, a o iznenadnim gostima se najviše u to vrijeme brinula Marinkova maćeha Vlajka, koju je on posebno cijenio, više nego neki što su pazili rođene majke.O Marinku je teško pisati a da se nešto ne zaboravi, a bio je malovčak, uvijek je to isticao i volio je Malovan. 

Објавио: Zoran Duvnjak, у категорији Priče iz Malovana, 7.2.2015. 23:00:00

Marić Marinko zvani Knez ili Goretić (na ovaj drugi nadimak se malo i ljutio), kako su ga mnogi malovčani zvali, bio je jedan od najomiljenijih i najpriznatijih ljudi među malovčanima a i kupreškoj visoravni. Rođen 20-i neke godine prošlog vijeka, o njemu su mnoge priče ispričane, bio je šeret, znao se našaliti, ali isto tako i pomoći svojim komšijama, prijateljima, znanima i neznanima, imao je i kumova više nego možda i jedan malovčak, kome je god trebalo da se vjenča na brzinu Marinko se tu našao da bude kum, mnogim dječacima je baš on bio uzor. Tokom dugih zimskik kupreških noći kada bura dune i sune, napravi smetove velike i po nekoliko metara, kada prekine saobraćaj Kupreškim poljem kod Marinka su mnogi putnici namjernici potražili spas, ogrijali se, nahranili, napojili, prenoćili, i sve, normalno, bez ikakve novčane naknade, a o iznenadnim gostima se najviše u to vrijeme brinula Marinkova maćeha Vlajka, koju je on posebno cijenio, više nego neki što su pazili rođene majke.O Marinku je teško pisati a da se nešto ne zaboravi, a bio je malovčak, uvijek je to isticao i volio je Malovan.

Prvi šofer u Malovnu on je bio, prvi kamion je baš on nabavio, a i na kupreškoj visoravni je bio jedan od prvih šofera i kamiondžija. Njegov prvi kamion bila je Češka PRAGA, zatim je nabavio još mnogo kamiona, prikolica, drugih mašina, tako da je oko njegove kuće bilo pravo skladište raznih vozila, kao današnji auto-otpad, međutim Marinko svoje kamione nije prodavao, niti dijelove za kamione, osim u slučajevima kada bi nekom kamiondžiji zatrebao neki dio a Marinko ga imao, onda je poklanjao dio kako bi čovjek nastavio dalje putovanje. Mi djeca, koji smo išli u školu i svakodnevno prolazili pored Marinkove kuće, maštali smo da se poigramo u njegovim kamionima, ali to je bila samo naša puka želja, od učitelja nismo smjeli ni pomisliti  a kamo li uraditi.

Vozio je Marinko svojim kamionom građevinski materijal za mnoge kuće u Malovanu, na Kupresu, Janju, Livnu, Duvnu, Šujici, Bugojnu, Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu.  Iz Splita je redovno dovozio cement i salonit a pržinu-pijesak iz Katanuša ispod Gornjeg Malovana kao i od Turjače. Negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka Marinko ostade bez vozačke dozvole, ne znam kako se to desilo poslije toliko godina vozačkog staža i ko zna koliko stotina hiljada pređenih kilometara, morao je ponovo polagati vozački ispit u Livnu. Ispitna kopmisija njega takvog šofera obori nekoliko puta, što ga je veoma razljutilo a vjerovatno i ponizilo jer je imao izražen ponos i prkos. Kažu da je pričao da je od bijesa sledeći put pred komisijom vozio kamion bez uoptrebe ruku, nogama je sve radio, stiskao kvačilo, mijenjao brzine, upravljao volanom sve dok komisiji nije dojadilo i odlučila da Marinko, jedan od prvih vozača na Kupresu ponovo položi vozački ispit.

Knezom su ga u Malovanu prozvali jer je u poratnoj vlasti, odnosno Skupštini opštine Kupres u jednom ili više saziva bio odbornik, delegat ili slično, od samog izbora pa do kraja života zvali su ga knez, a oni koji su ga posebno simpatisali oslovljavali  su ga knjaz.

Marinko je bio oženjen Bosom, kćerkom Rade Kanlića sa kojom je izrodio četvoro djece, David-Dade, Stana i Ranko-Rane blizanci, te Ružica. Sva djeca, osim Stane bili su vozači i imali su „žicu“ za vožnju. Dade je bio i automehaničar često je od dijelova sklapao kamione i dovodio ih u vozno stanje,  te od toga posla jedno vrijeme i živio, Rane takođe bijaše vezan za kamione, Ružica među prvim ženama na Kupresu je postala vozač, vozila je folciku Bubu, sjećam se kao da je juče bilo, danas u Novom Sadu vozi autobus, jedino Stana koja danas živi u Šipovu nije bila zagrijana za vožnju kamiona.

Sve do nesretnog rata 1992. godine Marinkova porodica, kao i mnoge u Malovanu lijepo i srećno je živjela, od svoga rada, djeca porasla formirala porodice, svako imao svoj hljeb, kćeri se udale, otišle iz Malovana, Dade oženi Bosu iz čaršije Kupresa, napravi sebi kuću, dobi sina Simu nadjenu mu ime po Marinkovom ocu, u Australiji dobi i kćerku kojoj nadjenuše ime Ranka po stricu, Rane takođe oženi Bilju Spremo iz Botuna, dobi troje djece dva sina i kćerku, imao kamion šleper, pred sam rat i restoran otvorio. Marinko zadovoljan bijaše, a onda nesretni rat prekide sve Marinkove snove, silom prilika napusti svoj voljeni Malovan, ljubimac njegov sin Rane u maju 1992. godine poginu braneći svoj Malovan, od toga događaja Marinko sasvim drugi čovjek, nikada se nije oporavio. Dade sa porodicom silom prilika ode u daleku Australiju, tijelo tamo preko okeana duša u Malovanu, često dođe, kuću renovirao u Malovanu i na kraju se vratio.

Rat se završi, čim je bilo moguće Marinko se prvi vrati u Malovan, tako navikao, šta ćeš, u Malovanu uvijek bio prvi. Vrati se na svoju Priviju u porušenu kuću, skupa sa svojim komšijama i rođacima Momom, Lekom i Mitrom. Malo mu od donacija popraviše kuću, opet se vrati sa kamionom nekim teretnim TAM-om, ali više nije bilo njegovih kamiona, ni jednog starog Marinkovog kamiona, šasije, kabine, traktora, motora, ma ni jednog šarafa, sve je odneseno, da čovjek ne povjeruje. Ali povratak na svoje od Marinka je bilo jače, živio je u svom Malovanu još nedugo u svojoj žalosti sa bolom za svojim Ranom, nakon smrti bi sahranjen u groblje u Malovan, ali ne pored svoga Rane, ne ostvari mu se poslednja želja, jer Rane sticajem opet tužnih i nesretnih okolnosti bi sahranjen u Novom Selu u Blagaju.

Danas na njegovom ognjištu ipak gori vatra, nakon izbivanja po izbjeglištvu u Malovan se vrati Marinkova snaha Biljana i njen mlađi sin Milenko, da ih Marinko vidi lakše bi mu sigurno bilo, ipak se nije ugasilo goretića ognjište. A i Dade nakon mnogo godina izbvanja u Australiji i snova o Malovanu pokupi svoje prnje  vrati se u svoj rodni kraj Malovan da tu penzionerske dane proživi na sebi svojstven način ispod planine Malovan, i sada njegova kuća postade sastajalište mnogih malovčana koji dođu u rodni kraj, prva stanica im je da svrate kod Dade.

Neka ti je pokoj duši, vječna slava i hvala za sve dobro što si učinio, mirno spavaj u svome Maovanu naš knjaže.

PS

/Zahvaljujemo se Ranki Marić na pomoći prilikom prikupljanja fotografija za ovaj tekst/

 
 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Хвала на овој причи. Ако имате још неких слика, јавите ми... Поздрав
Зоран, Нови Сад, 9.2.2015. 0:00:00

Facebook komentari

Iz iste kategorije:


Najnovije na sajtu:

Ekskurzija za djecu sa Kupresa, 18.5.2019. 19:22:58

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan na Internetu    Web design: Kreativnije.com