Koševina na Kupresu

Simbolično, koševina na Kupresu počinjala je održavanjem Strljanice, koja je nekad organizovana za Vidovdan a kasnije prvom nedjeljom mjeseca Jula. Stvarni početak koševine obično je počinjao početkom jula, kad bi trava dozrila, oko Petrovdana, a završavalo se krajem avgusta, oko Velike Gospojine. Ako su česti kišoviti dani, sezona koševine otegla bi se i duže.

Објавио: Mirko Matić, у категорији Priče iz Malovana, 12.7.2011. 10:28:20

KOSIDBA-KOŠEVINA NA KUPRESU

Simbolično, koševina na Kupresu počinjala je održavanjem Strljanice, koja je nekad organizovana za Vidovdan a kasnije prvom nedjeljom mjeseca Jula. Stvarni početak koševine obično je počinjao početkom jula, kad bi trava dozrila, oko Petrovdana, a završavalo se krajem avgusta, oko Velike Gospojine. Ako su česti kišoviti dani, sezona koševine otegla bi se i duže. Površine pod livadama bile su znatno veće od površina pod žitom. Na Kupresu je postojala praksa da se prije početka koševine odlazilo kositi za pare najčešće u Livno i Duvno, gdje se ostajalo po dvadesetak dana. Kosilo se ručnom kosom, a na Kupresu su najviše bile u upotrebi kose kovanice varcarke. To su kose koje su kovali majstori kovači u Mrkonjić gradu, gradu koji se u vrijeme turske okupacije zvao Varcar-vakuf. Od tadašnjeg imena grada nastalo je i ime kose, ime koje je u upotrebi i danas. Smatralo se da su kose varcarke bile najoštrije i najtvrđe kose koje su najduže mogle izdržati borbu sa ljutim kupreškim travama. Poneko je koristio i kose lepare, koje su u stvari kose tvornički izrađene, lijevanjem, i koje su bile znatno mekše ali su se i one mogle potrefiti oštre. Ne mali broj domaćinstava na Kupresu imao je i preko stotinu dunuma zemlje pod livadom. Trebalo je zimi prehraniti mnogobrojnu stoku: ovce, goveda i konje.

Težacima je više bilo stalo da pripreme dovoljno hrane za stoku nego za ukućane, jer ih je iskustvo naučilo da je borba za ishranu čeljadi i u nerodnim godinama daleko lakša. Livada se nerijetko kosila kosačkom mobom – koscima. U jednim koscima nakad se nalazilo i do pedest kosaca. Pojedine porodice koje su bile brojnije imale su i po deset odraslih muškaraca tako da je izgledalo da svakodnevno imaju kosce. Zbog napornog posla koga su kosci obavljali, a koji u mobi ima i takmičarski karakter, koscu je trebala jaka hrana. Užina je bila glavni obrok koji je pripreman za kosce. Kosci su užinali na sjenokosu na kome su kosili. Užina se obično sastojala od kuvanog ovčijeg mesa, cicvare, pite i kiselog mlijeka. Kuvana ovčija ili jagnjeća glava je u znak poštovanja obavezno stavljana pred kosibašu, čovjeka koji se u mobi smatrao najboljim koscem i koji je kosce predvodio i diktirao tempo košenja a i odmaranja. Pri tome se uz pošalicu govorilo: Glava glavi, pleća arambašia, a fukara može i rebara. Takođe, kosibaši je pripadala i trtica (dio leđa iznad repa) koju je dobijao na kraju koševine, da je ponese sa sobom. Biti kosibaša, značilo je biti brz i oštar kosac, imati među koscima najširi mav (najdeblji i najčišći otkos) i pritom najniže i najoštrije odsjecati travu, i dobro potkašati a fino zapinjati. Na kosibašu su se morali ugledati i ostali kosci koji su išli za njim. Odabrati pravog kosibašu za domaćina je bila velika stvar. To je značilo da će koševina biti valjano obavljena. Kosibašu su predlagali i birali sami kosci u mobi, prije nego što sa svojim kosama zađu u livadu. Praksa je bila da kosibaša nikako ne bude domaćin. U vrijeme koševine kosu je trebalo dva puta u toku dana klepati, poslije doručka i popodne, poslije užine. Klepati kosu, znači tanjiti joj oštricu, činiti je oštrijom. Za klepanje kose neophodno je bilo imati klepac i babica. Klepac je vrsta čekića naoštrenog sa obe strane sa kraćim drvenim rukohvatom., a babica je metalni klin sa velikim četvrtastim proširenjem na vrhu, na kome se klepće kosa. Uži dio babice udara se u zemlju kroz drvenu oblogu (bapku) na koju se oslanja četvrtasti dio i tako se stvara čvrst oslonac. Kosac je klepcem na babici klepao i raskivao (tanjio) i na taj način oštrio dio kose. Sastavni dio kosačkog pribora bio je vodir sa kvasilicom i brusovima. Obično bi svaki kosac u vodiru imao dva do tri brusa, jedan mekši a drugi tvrđi i brus od cimente za popravljanje manjih oštećenja na klepu kose. Vodir je najčešće pravljen od jasenovog ili javorovog drveta. Sa spoljašnje strane bio je ukrašen raznim rezbarijama, a na kraju zaoštren da bi se prilikom odmaranja mogao zabosti u zemlju i tako stajati da se voda iz njega ne prospe. Na vrhu je bio sa jedne strane malo produžen, a taj produžetak probušen na dva mjesta. Kroz to je provlčen kožni kaiš, pletena oputa ili tkanica od vune, pomoću čega je kosac vodir pripasivao oko pojasa. Svi kosci u koscima, kose su oštrili kad istjeraju jedan otkos ili u toku otkosa po nekoliko puta, ako je livada široka a trava tvrda pa se kosa brže tupila. Obično su svi kosci trebali oštriti kosu istovremeno o čemu je brigu vodio kosibaša. Oštrenje kose kamenim brusovima daje poseban zvuk metala koji se slijevao u jedinstvenu simfoniju koja se razlijegala sjenokosom i širom okolinom. Kosci su se u toku koševine i na zastancima obavezno oglašavali snažnom muškom pjesmom, koja je odzvanjala cijelim krajem. Ako bi se sa druge strane pjesmom oglasili drugi kosci, ima o se osjećaj da se to kosačke mobe međusobno natpjevavaju. I tako Kupreška visoravan bude odjednom opijena tim neobičnim melodijama koje dolaze iz snažnih muških grla. Odjednom na sve strane umuknu muški glasovi, a u travi se ponovo oglase kose varcarke. Zviždi istovremeno deset, dvadeset zmijolikih naprava a ispred njih padaju snopovi odsječenih trava. Nemoguće je opisati miris koji dolazi iz glavica tek oborenih cvjetova. U tom momentu pomisliš da ljepšeg i težeg posla istovremeno od koševine nema. Taj neodoljivi miris, čini mi se, da i sad dopire do mene i daje mi neku novu snagu. A nemam riječi da mu dam ime koje bi mu pripadalo. Kad se otkosi osuše, u njih stiže moba kupilica i sa njima grablje, vile i kolje. Ovaj dio posla obavljale su uglavnom ženska čeljad ali su pomagali i muškarci. Žene i djevojke obično su grabljama grabile sijeno, a muškarci su svilavali otkose, i na vilama nosili sijeno na mjesto gdje se ono plastilo ili su pravili male naviljke, koji su pomoću kolja prenošeni do tog mjesta za plašćenje.

I među kupilicama postojalo je takmičenje u kupljenju naročito između djevojaka i mlada. Ko bolje kupi mjerilo se po tome koliko široko zahvaća grabljama, kako se pruža za ispruženim grabljma , kako baca sijeno i koliko sijena nosi u naramku sa grabljama. Ne zna se da li je opojniji miris osušenih otkosa ili tek pokošene trave, ili su se, možda, ova dva mirisa dopunjavala. Na livadi je prikupljeno sijeno najprije plašćeno u manje plastove a najčešće u nagranke, ispod kojih je stavljana bukova grana. Kad se sve sijeno pokupi u nagranke, onda se nagranci na volovima ili konjima svlače na jedno mjesto, gdje se dije (plasti) u jedan veliki plast (stog). Da bi se ta količina sijena strpala u jedan plast trebalo je uložiti dosta truda. Obično bi se na plastu nalazilo jedno čeljade koje je vješto u sadjevanju, a trpanje-podizanje sijena na smjenu su vršila jedan do dva odrasla muškarca. Zbog velike visine podizanje je vršeno sa dugim vilama izrađenim samo za ovu vrstu posla ili sa skala prislonjenih uz plast. Da bi se plast zaštitio od zakisivanja veoma važno je bilo da se dobro ograbi, tako da se sadjevena trava okrene prema zemlji niz koju se kasnije slijevala kiša. Posao domaćina bio je ga obilazi oko plasta i usmjerava onoga koji dije da se plast ne bi nakrivio. Kad bi plast bio završen sijeno je pritiskano sa prljama koje su bile napravljene od dva kamena ili drveta povezanih dužim kanapom, oputom ili žicom. Na jedan plast obično su stavljana dva do tri para prlja. Sve do sredine dvadesetog vijeka takvi veliki plastovi djeveni su na livadama tamo gdje su i ukošeni. Na tom mjestu je stoka, a pretežno ovce, i hranjena u toku zime.

Neka domaćinstva su se zimi bavila i katunskim stočaranjem. Na većim sjenokosima koji su od mjesta stalnog stanovanja bila udaljena i do petnaest i više kilometara, građene su čobanske kolibe i pojate za ovce. U kolibi su boravili i tamo sebi spremali hranu čobani. U pojatama od drveta, noću su boravile ovce. I kolibe su građene od drvenih brvana (balvana), a pokrivane daskom i šimlom. Nomadskih koliba najviše je bilo na području planine Hrbine, pa su se ti posjedi jednostavno zvali rbinama. Neka domaćinstva na Kupresu su sve do devedesetih godina u rbinama boravila i tokom cjele godine. Najsigurnije zanimanje kuprešana bilo je stočarstvo, a prije svega gajenje sitne stoke, najviše ovaca. Skoro svako domaćinstvo imalo je stado ovaca, veće ili manje. Bilo je domaćinstava koja su imala i po nekoliko stotina ovaca, neki i do hiljadu. Domaćini koji nisu nomadili, u kasnu jesen, poslije vršidbe, svoje plastove pregonili su do kuća u selu, na volovskim ili konjskim kolima. Pošto je taj posao znao da potraje, često se obavljao u mobama koje su se nazivale kolari ili saničari u zavisnosti od toga na kom je prevoznom sredstvu obavljanoi u koje godišnje doba. Domaćin bi pozvao u kolare po desetak volovskih ili konjskih zaprega i sa livade dovozio sijeno. Sijeno je kod kuće domaćina ponovo plašćeno u blizini štala, a taj prostor sa plastovima se nazivao kotar. Na ovaj način bilo bi pokošeno cijelo Kupreško polje, a potreba za sijenom bila je još i veća tako da su ljudi odlazili i kupovali livade po okolnim planinama, gdje se god moglo kositi. Koševina na ovaj način danas se na Kupresu obavlja samo simbolično. Svaka kuća ima kosu i ostalu opremu koja se koristi samo u rijetkim prilikama. Danas se koševina obavlja pomoću ručnih ili traktorskih kosačica a kupljenje sijena sa kupilicama. Jedino se ponegdje može vidjeti prizor dijenja plastova tamo dgje sijeno nije na livadi odmah izbalirano. Banja Luka, 12.07.2011. godine. Autor: Mirko Matić

 
 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Vrlo lijepi tekst! Čitam ga naglas svom ocu i sve prati i sjeća se svakog naziva ili izraza vezanog za kosidbu koji mu pročitam. Na kraju mu kažem da je tekst napisao Mirko Matić (Srbin) na što sam očekivao negodovanje, ali otac dobronamjerno zaključuje da nema velike razlike između naroda i da su svi na kupreškoj visoravni živjeli isti i težak život...
hrvoje, osijek, 13.7.2014. 0:00:00
Prekrasno napisano
S. Juric, Deutschland, 7.7.2013. 0:00:00

Facebook komentari

Iz iste kategorije:


Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan na Internetu    Web design: Kreativnije.com