Vaskrs na KUPRESU

Pripreme za doček drugog radosnog hrišćanskog praznika Vaskrsa počinjale su veoma rano velikim sedmonedeljnim postom. Ovaj praznik na Kupresu najčešće su zvali Uskrs. Za vrijeme posta svi ukućani morali su se strogo uzdržavati od uzimanja hrane životinjskog porijekla – mesa i mliječnih proizvoda. Od životinjskih proizvoda jedino se mogla jesti riba, a nju baš i nije bilo lako nabaviti, pa se post sprovodio u veoma oskudnim uslovima. 

Објавио: MIRKO MATIĆ, у категорији Sjećanja, 24.4.2011. 19:16:47

Pripreme za doček drugog radosnog hrišćanskog praznika Vaskrsa počinjale su veoma rano velikim sedmonedeljnim postom. Ovaj praznik na Kupresu najčešće su zvali Uskrs. Za vrijeme posta svi ukućani morali su se strogo uzdržavati od uzimanja hrane životinjskog porijekla – mesa i mliječnih proizvoda. Od životinjskih proizvoda jedino se mogla jesti riba, a nju baš i nije bilo lako nabaviti, pa se post sprovodio u veoma oskudnim uslovima.

Osam dana prije Uskrsa, na Lazarevu subotu, djevojčice i djevojke, kao i mlađe udate žene, po okrajcima, armenima i osunčanim dražicama brale su prvo proljećno cvijeće, tek izniklo ispod nanosa snijega: ljubičicu, visibabu, prnduše (mrazovac) i bjelu radu a poneko i jagorčevinu. Jagorčevina se smatrala jagnjećim cvijećem, pa ako se bere mogu janjci da ugibaju. Ubrano cvijeće naveče, uoči Cvjetne nedjelje, potapano je u vodu u oveću posudu, gdje bi i prenoćilo. Sutradan, kad osvane Cvjetna nedjelja, svi mlađi ukućani umivali su se tom vodom iz cvijeća. Ovom vodom najprije su se umivale djevojčice, a potom djevojke i mlađe udate žene (mlade). Kad se voda iscijedi i upotrijebi za umivanje, cvijeće iz vode bacano je na kućni krov, da se kuća okiti. Umivati se cvjetnom vodom značilo je imati lijepo, rumeno i nježno lice poput cvijeta, pa su mnoge djevojke baš tako i izgledale. Na Lazarevu subotu domaćice su ustajale veoma rano i dok još svi spavaju, nekim predmetom lupale u tavu hodajući oko kuće tri puta. Pritom su pjevajući izgovarale ove riječi: kucni, kucni, Lazarice, bjež od kuće plazarice! Vjerovalo se da će na taj način zmije, plazarice, u toj godini biti otjerane daleko od kuće. Tokom cijelog posta, posebna briga je bila kako sakupiti dovoljno jaja, da bi se za svakog člana domaćinstva moglo obezbjediti i skuvati po desetak, što je značilo da se u većem domaćinstvu trebalo prikupiti i preko stotinu jaja. Taj posao su uglavnom obavljale domaćice a djeca su im u tome najviše pomagala, tako da su se znali svi detalji o kokošima u domaćinstvu, kad će koja da pronese, kakva jaja koja kokoš nosi i sl. Sjećam se da sam i ja sa svojom bakom o ovom vodio brigu sve dok nisam otišao sa Kupresa, poslije završene srednje škole. U toku Velike nedjelje, ili kako su ovu sedmicu znali zvati, Strašne nedjelje, poslednje nedjelje Časnog posta, počinjale su i pripreme za šaranje i kuvanje jaja.

Šaranje i kuvanje jaja obavljano je Velikim petkom i Velikom subotom, različito od sela do sela, a to su uglavnom radile žene i djevojke. Kuvanje i bojenje jaja najčešće je bilo u lukovini, koja je davala izuzetno lijepu tamno crvenu boju, zavisno od količine lukovine koja se stavi u vodu. Poneko domaćinstvo nabavljalo je u gradu vještašku boju zvanu tanjga, pa bi jaja bojili i u druge boje a najčešće su bile: plava, zelena, žuta. Neka rijetka domaćinstva jaja nisu ni bojila, što je kod djece izazivalo sumnju da uopšte jaja nisu ni kuvana, jer je postojalo ubjeđenje da je nekuvano jaje tvrđe. Za šaranje je najčešće korišten vosak, koji se u raznim oblicima i šarama stavljao na svježa jaja pomoću raznih pomagala, a koji bi kad bi se skuvao otpao u vodi a na jajima je ostajala nacrtana šara. Drugi način šaranja obavljao se pomoću trava koje su se pričvršćivale i uvezivale uz svježe jaje. Kad bi se jaje skuvalo i skinula trava ostajala je šara od te trave sa svim njenim detaljima. Sva tako išarana jaja su se nazivala šarcima i najčešće su služila kao pokloni rodbini i djeci. Na Uskrs, poslije ustajanja i umivanja, prije doručka, domaćica bi dijelila svim ukućanima kuvana jaja, a ostatak je ostavljala u posudi istaknutoj na vidnom mjestu.

Uskršnji doručak po pravilu trebao se obaviti što ranije a sastojao se pored kuvanih jaja i od suvog mesa – pečenice (velike vješalice), svježeg i slanog kajmaka, uštipaka i hljeba. Taj dan, pa sve do Spasovdana (četrdeset dana poslije Vaskrsa) pozdravljalo se pozdravom: Hristos Vaskrse na koji je sledio odgovor Vaistinu Hristos Vaskrse. Potom bi uslijedilo tucanje jajima – takmičenje u kojem se dolazilo do pobjednika. Ono jaje, koje je poslije mnogih bitaka sa ostalim jajima, ostalo nerazbijeno, bilo je najjače jaje u tom domaćinstvu. Običaj je bio da se razbijeno jaje poklanja vlasniku jačeg jajeta. Vlasnik najjačeg jajeta ogledao je njegovu izdržljivost i u komšiluku i šire, sve dotle dok ne naiđe na junaka jačeg od njegovog. Sjećam se, da često nisam mogao ni doručak dočekati a već bih otišao u komšiluk, i sa ostalim vršnjacima pristupao ovom takmičenju, sve dotle dok sva jaja koja bih sa sobom ponio, i uz put dobio na poklon, nisu bila razbijena.

Odlazak crkvi, takođe, je bio važan čin ove svetkovine. Na Uskrs su crkvi odlazili i stari i mladi i svako je sa sobom nosio kuvana šarena jaja u džepu, torbi, šarpelju ili torbaku. Pored vjerskog obreda, odlazak crkvi imao je i širi smisao. Tu su se sretali rođaci, prijatelji, kumovi i poznanici, što se pretvaralo u crkveni zbor. Najširi izbor šarenih i obojenih jaja upravo se mogao sresti tu. Izbor jaja protivnika bio je neograničen. Na svakom koraku mogao se vidjeti neobičan dvoboj između jaja megdandžija. I tu su ishod svake bitke s naročitim nestrpljenjem iščekivala djeca, ali je pravo razočarenje nastupalo ako nastrada megdandžija čiji je vlasnik dijete. Bilo je raznih pokušaja prevara i podmetanja, kada bi se umjesto kuvanih podmetala razna vještačka jaja, pa su vršene razne provjere ukoliko bi se posumnjalo u autentičnost nekog jajeta.

Danas, ovaj običaj tucanja jajima i dalje postoji, ali čar tucanja šarenih jaja je sve manja jer na Kupresu ima sve manje djece koja su u tom običaju prednjačila, i prenosila ga sa generacije na generaciju. Za Vaskršnji ručak poneko bi zaklao jagnje ranče (ojagnjilo se oko Božića), koje se nije peklo nego kuvalo, ali najčešće su pripremana samo tradicionalna jela: kiseli kupus sa suvim mesom i prokulama, pite tirituše, sarma i razni suvi kolači. Takođe, postojalo je i nadmetanje u tome ko može više pojesti kuvanih jaja. Pričalo se da je na području Blagaja nenadmašan bio Zjajić Kodžo iz Mrđenovaca, koji je u toku doručka mogao pojesti i po četrdeset tvrdo kuvanih uskršnjih jaja. Za obilježavanje Malog Vaskrsa (sljedeće nedjelje po Vaskrsu), takođe je trebalo pripremiti manju količinu kuvanih a u nekim selima i obojenih jaja. Bio je običaj da se i ovog dana tuca jajima ali u znatno manjoj mjeri, što su uglavnom radila samo djeca.

Banja Luka, 10.04.2011. godine

 
 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Četo se može čuti da se prije rata živjelo dobro,kako je bilo posla,sigurnosti,svi su se mogli školovati,liječiti...Da li je to baš bilo tako?Sjetimo se svojih skromnih školskih raspusta na Kpresu,mnogo napornog posla koji smo obavljali u želji da pomognemo svojm rditeljima.Kupili smo sijeno od jutra do mraka,čuvali stoku...radovali se svecu da odmorimo i da se družimo.Na more smo obično išli sa ekskurzijom,redovno ne.Kako su skrmni bili naši praznici.Za uskrs dok smo bili djeca skupljali smo jaja po selu.Kad smo konačno 70-tih dobili struju u naša sela,televizor je bio pojam,da ne govorim o skromnoj odjeći,obući i igračkama.To su neka sada već davna vremenna,puna bezbrižnosti,radosti i maštanja o boljoj budućnosti.Toplota praznika me učini nostalgičnom za djetinjstvom provedenim u Malovanu,želim da ovo moje kratko prisjećanje pobudi tople emocije posjeticima sajta.Pozdrav za sve Kuprešane,dobro zdravlje i srećne vaskršnje praznike!
malovanjka x, RS, 23.4.2011. 0:00:00

Facebook komentari

Iz iste kategorije:

VARICA, 14.12.2011. 12:55:54
Običaji za sahranu, 17.10.2011. 15:46:55
Mladenci u 90-im, 2.7.2011. 11:58:27
Vaskrs na KUPRESU, 24.4.2011. 19:16:47
BOŽIĆNI OBIČAJI NA KUPRESU, 3.1.2011. 10:03:29
Školstvo u Malovanu , 26.10.2010. 22:35:09

Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan na Internetu    Web design: Kreativnije.com