KAKO RUČATI U JANjU

KAKO RUČATI U JANjU Između Kupresa i Janja oduvjek je postojala čvrsta veza izazvana životnim potrebama ljudi sa tog područja, koji su da bi opstali morali biti oslonjeni jedni na druge. To je posebno bilo izraženo između Blagaja sa jedne i Vodice sa druge strane. Ta dva sela su bila razdvojena šumom kroz koju je vodila šumska cesta kao jedina veza. 

Објавио: MIRKO MATIĆ, у категорији Priče iz Malovana, 30.1.2011. 8:56:06

KAKO RUČATI U JANjU Između Kupresa i Janja oduvjek je postojala čvrsta veza izazvana životnim potrebama ljudi sa tog područja, koji su da bi opstali morali biti oslonjeni jedni na druge. To je posebno bilo izraženo između Blagaja sa jedne i Vodice sa druge strane. Ta dva sela su bila razdvojena šumom kroz koju je vodila šumska cesta kao jedina veza. Ljudi ovih sela često su bili jedni drugima na putu, bilo da se kretalo za Jajce ili Kupres i Duvno.

Blagajčani su u Janj odlazili da u jesen nabave čuveni janjski grah a u proljeće kupus sad, a Janjani su u Blagaj kod Doma dolazili na pijacu i u trgovinu, ili su tu noćivali na proputovanju za Kupres i Duvno, kad bi išli na neki od jesenjih derneka. Tako su, vremenom, između brojnih porodica razvijena dugogodišnja poznanstva i prijateljstva, i svako je znao, bilo sa koje strane da krene, gdje bi mogao prenoćiti, ručati, nasuti vode, odmoriti i nahraniti blago i konje.

Tako, jednom u proljeće iz Blagaja krene da nabavi „sada“, Veljko Lazo Modrić. Podranio je da za lada stigne na Vodicu jer je imao namjeru da se isti dan vrati kući. Kod svojih poznanika stiže prije podne, doručak uveliko bio završio a za ručak još rano. Lijepo su ga dočekali sa kavom i rakijom, pa domaćin i domaćica počeše da se međusobno dogovaraju šta da Lazi spreme za ručak. Tako počeše i da nabrajaju hoće li gotoviti puru, poparu ili kljukušu. Sluša Lazo šta bi mogao dobiti za ručak, razgleda malo po kući a i na tavan poviri, pa domaćinima upade u priču. - Ja se žurim nazad kući, a da se vi ne mučite oko mene, lako vam je Lazi za ručak, na brzinu skinite tu jednu malu vješalicu sa tavana, i meni će biti dosta. Domaćin i domaćica se zgledaše, i nemajući kud skinuše vješalicu, Lazo ruča, pokupi „sad“, nasu bocun vode, pa polako preko šume za Blagaj. Autor, Mirko Matić Banja Luka, 30.01.2011. godine

 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Trenutno nema komentara na ovaj tekst.

Facebook komentari

Iz iste kategorije:


Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan na Internetu    Web design: Kreativnije.com