Događaj s kavurkama

Duvnjaci Niko i Dragomir živjeli pod Jarmom.Jednoga jutram žene im se spreme na Kadinac, da peru vunu. Njih dvojica ostanu ograđujući njivu. Ubrzo se prema njima pomoliše dvije kavurke. Bijaše im drago. Dragomir hoće da zbije kakvu šalu te ti nagovori Niku da legne u kuću, na krevet i da se napravi da se porađa.

Duvnjaci Niko i Dragomir živjeli pod Jarmom.  Jednoga jutram žene im se spreme na Kadinac, da peru vunu. Njih dvojica ostanu ograđujući njivu.

Ubrzo se prema njima pomoliše dvije kavurke. Bijaše im drago. Dragomir hoće da zbije kakvu šalu te ti nagovori Niku da legne u kuću, na krevet i da se napravi bolestan. Niko legne, a Dragomir, na njega navali dva-tri biljca.

Kavurke dođoše pred kuću, nazvaše boga i upitaše:

-Ima li žena? Treba li im sapuna, ogledala, šnala?

Dragomir odgovori:

-Nema ih, peru vunu, samo je moja žena u kući. Leži, jako je bolesna.

-Ajde Luce, vidi šta joj je! –reče jedna kavurka svojoj drugarici.

Kako bih ih uveo u sumnju bolesti Dragomir reče:

  • Ja mislim da je ona pošćetila! Luca upita:
  • Imaš li sapuna? –Nemam! – odgovori Dragomir. Druga kavurka će na to:
  • Imam ja, evo da izvadim! Dragomir će ti:
  • Daću ti, Luce, čitavo runo, samo mi ženu izliječi!
  • Sigurno će ti je Luca izliječiti! – reče druga kavurka.

Dragomir radosno viče:

  • Ajde Luce, grijalo te sunce!

Luca se raspremi. Nasapuna ruke i zavuče ruku ispod biljca.

Niko je ispod biljca čekao skinutih gaća, jer je imao vremena i stalno je slušao šta je Dragomir  sa kavurkama razgovarao.

Kako Luca zavuče ruku, još je brže izvuče. Ne vjeruje samoj sebi što je napipala pa proba još jednom. Još brže vrati ruku, skoći i reče drugarici:

-Ajmo!

Ova je druga upita:

-Ama, šta bi Luce?

-Mudato! – odgovori Luca.

Niko se već smijao u krevetu.

 

 

Još jedna verzija šaljiva „porađanja“ Nike Duvnjaka od strane jedne Dalmatinke  koju je zapisao Vojislav Lugonjić iz Vukovska u svojoj knjizi Donje Vukovsko Kudilji, Sjećanja na opustošeni rodni kraj štampana u Novom Sadu 2013. Godine, u cijelosti prenosimo i ova tekst.

Šezdesetih godina prošlog vijeka su žene iz Imotskog, koje su Kuprešani zvali Dalmatinke, nosale i prodavale po kuprerškim selima ženske marame, sapune za pranje ruku, prah za trovanje buba, buva i ušiju, razne žičane „sapone“ za pričvrščivanje odjeće, boje za vunu, cvijeće za kićenje od bojenog papira, igle za šivenje i drugu sitnu robu. Sve su to kupreškim ženama prodavale za opranu vunu.

Hodale su po dvije u društvu. Pošto bi nakupile po vreću vune, autobusom bi je slale kući a nastavljale da hodaju po selima i prodaju svoj urobu. Kada bi polazile od svojih kuća na Kupres, one bi obično govorile „Ajmo u budale“. Kuprešani su ih, zbog toga što su nosile sitnu robu,  zvali nosavice, a ponekad i kaurke.

Od Gornjeg Malovana prema Jarmu, je kilometar odvojena od sela, bila kuća u kojoj su stanovali Dragomir i Niko Duvnjak. Jednog dana su njih dvojica sami ostali kod kuće. Ugledavši da njihovoj kući dolaze nosavice, Dragomir je rekao Niki, „Ajmo ih  štogođ zajebavat“. Imao je plan šta da učine, „Ajde ti,  Niko skini pantalone i gaće lezi na slamaricu,  a ja ću te pokriti biljcom (ćebetom). Reći ćemi ću im da si mi snaja i da se porađaš. Moliću ih da ti pomognu da se porodiš“.

Dok su se oni za to pripremali, Dalmatinke su došle do kuće. Dragomir je izišao pred kuću i počeo se zahvaljivati što su došle. One su ga upitale, „Što se dide zafaljuješ i veseliš našem dolasku“?  On im je odgovorio „Ima sriće. Evo u dobar čas snaja mi se porađa, a niko nema kod kuće, osim mene, a ja joj ništa niti znam, niti mogu pomoći. Molim vas pomozite joj da se porodi. Daću vam punu vriću vune. Ako bude muško, za muštuluk je još jedna vrića“.

      Dalmatinke se pogledaše, pa će Kata reći Luci:“Pa ti si od toga zanata, Luce“. Zatim se Luca obrati Dragomiru:“Dide donesi lonac vode“. Ona zavrnu rukave, izvadi svoj „safun“ iz torbe, koji je ponijela da prodaje, i dobro opra ruke. Onda je upita gdje je snaja. „Evo je u sobi“, odgovori Dragomir i njih troje uđoše u sobu gdje je Niko klečao na koljenima i laktovima na slamarici, pokriven „biljcem“, sav se tresući od smijeha, ali nije smio da da glasa od sebe. Luca se prekrsti i reče:“Pomozi Gospe moja“! Zavuče rukupo ćebe pa opipa „porodilju“. Dragomir je zamolio da prvo vidi je li „snaja“ koja se porađa „raspustila kosti“, a jedva se uzdržavao od smijeha. Luca je zavukla ruku pod biljac, pa je brzo povratila kao da je dotakla zapanjenu „glavnju“( užarenu cjepanicu drveta). Kata je zbog toga upita: „ Šta je, Luce“? „Izgleda da je muško“. Dragomir je skakao po sobi i govorio: „Vrića vune muštuluka! Vrića vune muštuluka! „Luce provjeri još jednoč“ reče Kata. Luca opet zavuče ruku pod ćebe i uvjeri se da je pod ćebetom muško, svuče ćebe sa Nike i on osta na postenji onako gole guzice. Luca viknu na Katu: „Vidiš da je muško, majku im lopovsku, bosansku“.

Uzeše Dalmatinke svoje torbe i pobjegoše iz Duvnjakove kuće, a Dragomir potrča za njima vičući: „Luce, čekaj da ti dam muštuluk što je muško“. Luca se nije ni osvrnula psujući mu oca, njega i njegov muštuluk. Nije se osvrtala ni na svoj „safun“, koji joj je ostao kraj lonca sa vodom. Žurile su do mjesta kraj puta gdje staju autobusi koji idu za Duvno.

 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

Trenutno nema komentara na ovaj tekst.

Facebook komentari

Iz iste kategorije:


Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan u srcu    Web design: Kreativnije.com