Kao što se iz samoga naslova vidi, ovaj materijal o porijeklu Zjajića (staro prezime Đajići) pisan je uz pismo koje je autor uputio katoličkom svešteniku Gospodinu  Džaji Opatu Miroslavu, u cilju dokaza gospodin Džaji i doktoru Draganoviću da nisu u pravu kada u svojoj knjizi ''Sa Kupreške Visoravni'' (izdanoj 1970. godine) hoće da pobiju konstataciju Borivoja Milojevića, izaslanika Srpske Akademije nauka, koji je 1920. i 1921. godine popisao porijeklo stanovništva na Kupresu i konstatovao da Đajići u G. Malovanu potiču iz Hercegovine i da su tu od početka  XVII vijeka.

10.8.2010.

ZJAJIĆ LAZO-PUKOVNIK

Prilog uz pismo
Gospodinu
DžAJI Opatu MIROSLAVU
Samostan Gorica-LIV
ĐAJIĆI – ZJAJIĆI
Porijeklo i vrijeme pojave na Kupresu 

- Maj 1972. godina -


NAPOMENA

Kao što se iz samoga naslova vidi, ovaj materijal o porijeklu Zjajića (staro prezime Đajići) pisan je uz pismo koje je autor uputio katoličkom svešteniku Gospodinu  Džaji Opatu Miroslavu, u cilju dokaza gospodin Džaji i doktoru Draganoviću da nisu u pravu kada u svojoj knjizi ''Sa Kupreške Visoravni'' (izdanoj 1970. godine) hoće da pobiju konstataciju Borivoja Milojevića, izaslanika Srpske Akademije nauka, koji je 1920. i 1921. godine popisao porijeklo stanovništva na Kupresu i konstatovao da Đajići u G. Malovanu potiču iz Hercegovine i da su tu od početka  XVII vijeka.

Naknadni materijali o istraživanju porijekla Zjajića i njihovoj pojavi na Kupresu dopisani su materijalima poslanim Gospodinu Džaji, a odnose se na period od 1972.- 1973. godine.

O porijeklu Zjajića još nije sve istraženo, postoje neke kontradiktornosti, ali je nesporno da su se tamo naselili u toku XVII vijeka, samo je u pitanju vrijeme da li je to bio početak toga vijeka ili nešto kasnije. Na pisani trag o  Đajićima od tog vremena još se nije naišlo.


PISANI MATERIJALI O ĐAJIĆIMA

U Glasniku etnografskog muzeja na Cetilju, IV knjiga – tom IV izdanom 1964. godine /ćirilicom/, objavljena je duža rasprava iz zaostavštine Petra Šobajića , pod naslovom Korjenići  u kojoj Šobajić istražuje porijeklo dinastije Brankovića i dokazuje da kosovski Brankovići potiču iz Korjenića u Hercegovini. Na stranici 162 on govori o rodu Mratinaca. Citiramo šta je Šobajić napisao 1928. godine:

Mratinci

''Drugu grupu starih rodova koji su u docnijem srednjem vijeku živjeli u Župi Vrmu   činili su Mratinci, kako ih nazivamo prema krsnom imenu koje su slavili. U Korjenićima ih je ostalo vrlo malo jer su mnogo iseljavani. Ono što o njima saopštavamo uglavnom su podaci sakupljeni od njihovih iseljenika. U Korjenićima živi samo mali broj Mratinaca.

 
ĐAJIĆI

Na pitanje o porijeklu jedini su  mi Đajići odgovorili da ne znaju o svojoj prošlosti, a drugi: ''Veoma smo stari ođe, a od kad, ne znamo''. Slava im je Mratindan, a prisluga Vel. Gospođindan. U ranije vrijeme živeli su u Nudolu , odakle su se premakli u Klobuk. Na žalbi Korjenićke raje iz polovine XVIII vijeka nalaze se imena Jovana, Đura i Vidaka Đajića. Đajići s kojima sam govorio, nijesu znali predanja. Umjeli su mi reći toliko da su najposlije u Klobuku živjela tri brata – Andrija, Mićan i Simo. Andrija je prešao u Orahovac, Mićan je ostao u Klobuku a Simo preselio u Žudojeviće  kod Bileće, gdje od njega ima 8 kuća. Ovi u Žudojevićima broje pretke: Risto /rođen oko 1899./, Milutin - Miloš – Petar – Pajo, i znaju da je Pajo pobegao iz Korjenića, iz sela Orahovca, gdje je u svađi oko neke doline ubio turčina. Prema tome, u Žudojeviće je pobegao Pajo, kako je i Dedijer zabeležio, a ne Simo. U Korjenićima ih je četiri kuće /3 kuće u Orahovcu i jedna u Radinovom dolu u Klobuku/.

Iseljavali su u Kupres, Mostar i Foču'',  /Podvukao LZ/

Šobajić o Đajićima drugo ništa nije napisao. Jedino navodi:
 ''Da u raznim krajevima Hercegovine ima nekoliko rodova koji se rođakaju sa Đajićima u Korjenićima i to: Kojovići iz Čičeva,  Dabovići u Ukšićima u Ljubomiru, Mastilovići u Izgorima pod Volujakom, te da svi zajedno sa Savićima i Gordićima iz Posavine čine ogranak velikog bratstva Sokolovića  koje je nekada živjelo u Korjenićima''.

 
PREDANjE O PORIJEKLU ĐAJIĆA – ZJAJIĆA NA KUPRESU

Prema predanju naših starih, svi Đajići – Zjajići na Kupresu potiču od jednog pretka po imenu Petra, koji se sa ženom prvobitno doselio iz istočne Hercegovine iz kotline rijeka Trebišnjice u Duvanjsko polje . Nakon kraćeg boravka u Duvnu, Petar je sa familijom prešao na Kupreško polje, najpre u D. Malovan . Tu se zadržao duži period vremena, pa potom prešao u G. Malovan . Uzrok napuštanja rodnog kraja u Hercegovini, prema predanju bilo je ubistvo nekog turskog age-bega, koji je zahtijevao prvu noć sa tek oženjenom Petrovom ženom. Petar je imao dva sina i to Cvetka i Simu.
Dolazak iz Duvanjskog polja u G. Malovan

Dakle, prema predanju Đajić nije iz istočne Hercegovine neposredno došao na Kupreško polje, nego se u  Duvanjskom  polju usput zadržao izvesni vremenski period, a dolazak na Kupres /najpre u D. Malovan/ takođe je bio postepen. Prvobitno je iz Duvna izgonio stoku u Malovan na ispašu, gdje je izgradio ljetnje prebivalište /košaru – katun/, a kad je stvorio uslove za zimsko stanovanje naselio se. Nakon dužeg boravka u D. Malovanu po odobrenju turskih vlasti prešao je u G. Malovan radi podesnijih uslova za život /bolje livade, oranice, voda nije bila problem u toku ljeta pa i za meljavu žita imao je mlin blizu kuće/.

Predpostaviti je da je Đajić kao mladić u starom zavičaju živio istim životom kakav je nastavio u Duvnu, a docnije na Kupreškom polju i to prvenstveno bavljenje stočarstvom, a potom zemljoradnjom. Tjeranje ljeti stoke na ispašu u planinu drevni je običaj, a i ekonomska potreba Hercegovaca i Crnogoraca. Hercegovci iz Korjenića obično ljeti izgone stada na pašnjake, planine Bijele Gore . To je dobrim dijelom vrletna planina, čiji su pašnjaci na nadmorskoj visini od 1250-1600 m. Za tamošnje stočare sasvim je bila obična stvar usamljeno živjeti u toj planini i sretati se sa divljim zvijerima i odmetnicima – hajducima. Zato je za Đajića Kupreško polje, odnosno predjeli oko Malovana predstavljalo pravu blagodat sa neiscrpnim rezervama paše, hrane za stoku, kao i zemlje za obradu.

Đajić tamo nije bio sam, pogotovo u toku ljeta. Mnogi duvnjani imali su svoje katune za stoku, dok predanje ne kazuje da li je još netko bio za stalno nastanjen, i ako se ta mogućnost ne isključuje. Prema predanju naši su stari preko 200 godina bili rodbinski vezani /pogotovo udajom ili ženidbom/ za svoje zemljake u Šujici i Duvanjskom polju. Ekonomske veze takođe su bile  značajne, kao i vjerski obredi. Pa čak  po sjećanju pokojnog oca Stojana  njegova baka /odnosno prababa Zjajića moje generacije/ bila je rodom iz Duvna ''Duvanjska'', došla je u Gornji Malovan negdje oko tridesetih godina prošlog vijeka. Predanja, o prvobitnom naseljavanju Đajića u Duvnu, način njihovog izlaska u Gornji Malovan i rodbinske veze sa duvnjanima sasvim su logične. Pogotovo kad se imaju u vidu istraživanja Jevte Dedijera, koji konstatuje da su u Duvanjskom polju bili naseljeni mnogi Srbi iz istočne Hercegovine i da su uglavnom nestali zbog pomora od kuge u drugoj polovini XVIII vijeka.

Dakle, Đajić – Zjajić na Kupresu je jedan od tih Hercegovaca. Njegova rana pojava, život, bitisanje i opstanak u Malovanu sasvim su mogući i logični osloncem na te svoje zemljake koji nisu bili tako daleko od njega. Znači, Đajiće - Zjajiće kroz XVII vijek i kasnije treba posmatrati povezano s Šujicom i Duvnom, te otpadaju sve dileme da li je mogao opstati ili nije.

 
ŠTA SE TAČNO ZNA O ZJAJIĆIMA

Svi sadašnji Zjajići u Gornjem Malovanu potiču od jednog predaka po imenu Stojana. Stojan je imao četiri sina i to: Krstana, Lazu, Jovu i Milu. Za najstarijeg sina Krstana zna se da je rođen 1833. godine, a za najmlađeg Milu 1850. godine.

Pradjeda moga oca, a moj čukundjeda zvao se Todor. Čukundjeda mog oca zvao se Jovan. Po predanju koje se prenosi sa koljena na koljeno dalji preci su: Niko – Cvetko – Jovan – Đuro – Simo i Petar Đajić.

Analizirajući rađanje kod porodice Đajić – Zjajić kroz XIX i XX vijek, može se konstatovati da prosječno vremensko razdoblje od jednog koljena /pasa/ do drugog iznosi preko trideset godina. Prema tome, pradjeda Stojan mogao je biti rođen u periodu 1800. – 1805. godine, čukundjeda Todor 1770. – 1775. godine, čukundjeda mog oca Jovan 1740.-1745. godine. Ako se isti vremenski kriterij primjeni na ostale pretke ispada da bi Petar mogao biti rođen u četvrtoj deceniji XVI vijeka, što se u osnovu poklapa sa predanjem o starosti Đajića i vremenu njihove pojave na Kupresu.

O drugoj lozi Đajića koja je do II Svjetskog rata živjela u Gornjem Malovanu, a njen posljednji izdanak Simo Zjajić  sada živi u Begovom selu kod Kupresa, znamo slijedeće podatke. Simo je rođen 1907. godine. Njegov otac Jovo umro je od Španske gripe 1918. godine. Imao je djeda Niku koji je umro 1937. godine u 90. godini života. Otac Nikin zvao se Simo i savremenik je moga pradjeda Stojana /rođen oko 1800. godine/. Pokojni Niko Zjajić zvani ''Grco'' /imao je oštećenje glasne žice i teško je govorio/, obzirom da je dugo živio znao je mnoga predanja o našim starima, od kojih nažalost ništa nije zapisano, ali sam dosta toga lično zapamtio . Na pitanje koje smo srodstvo tvrdio je /a to zna i njegov unuk Simo kao i mi ostali/ da je on i moj djeda Lazo /stariji od njega oko 10 godina/ peto koljeno. Što znači da nam je zajednički predak rođen u Gornjem Malovanu početkom XVIII vijeka.

O trećoj lozi Zjajića, koja je izumrla početkom ovog vijeka malo se zna. Njeni poslednji izdanci bilu su Đuro zvani ''Gugo'', on nije imao muških potomaka /imao je pet kćeri/, umro je pred Prvi svjetski rat i Zjajić Jevto bio je neženja, umro je u toku Prvog svjetskog rata. Njih dvojica su bila od dva brata djeca. Pokojni otac nije znao njihove daljnje pretke. Jedino je tvrdio da je to loza koja se još više po krvnoj vezi udaljila od nas nego naprijed navedenog Nike.

Za Zjajiće u selo Blagaju kod Kupresa B. Milojević je tačno konstatova da potiču iz Gornjeg Malovana, kao i vrijeme dolaska u Blagaj  /1890. godine/.

Pradjeda ovih Zjajića zvao se Sava. On se kompromitovao zbog jatakovanja sa hajducima u prvoj polovini XIX vijeka i posvađao sa nekim članom porodice Glamočkog Bega čije su posjede Zjajići držali u Hrbinama / o tome kasnije /. Svađa je nastala zbog nekih međusobnih dugovanja i potraživanja. Usled kompromitovanja u jatakovanju sa hajducima i navedenih međusobnih optužbi zbog dugovanja. Sava je morao bježati. Iza sebe je ostavio ženu i muško dijete po imenu Mile. Mile je opet imao sina Savu i od njegova potomka potiču Zujajići u Blagaju. Bliže srodstvo njihovo za Zjajićima u Gornjem Malovanu je nepoznato. Prema kazivanju pokojnog oca Stojana pobliže su u krvnoj vezi sa Simom Zjajićem nego sa nama.

U selu Rastičevu kod Donjeg Vakufa imaju dvije kuće Zjajića. Prema njihovom predanju potiču iz Gornjeg Malovana a da su tamo još od turskog fakta. Predpostavlja se da su potomci naprijed navedenog Save, koji pobježe zbog jatakovanja sa hajducima i svađe sa begom, jer koliko se zna drugih iseljenika Zjajića iz Gornjeg Malovana nije bilo .

Prema kazivanju naših starih, a i analizom kroz prošlost može se konstatovati da u rodu Đajića – Zjajića nikad nije prošlo vremenskog razdoblja da netko od potomaka nije imao ime Jovan, Simo, Đuro i Niko. Cvetko se gubi još u XVII vijeku. Ime Stojan pojavljuje se od završetka Kandiskog rata i stalno je prisutno. Vjerovatno je to rezultat popularnosti Janković Stojana koji je Đajićima i te kako bio poznat. Todor i Sava takođe su česti. Može se reći da su ta imena nastala u novoj sredini pod  uticajem Glamoča i Bosanske Krajine. Jovan, Cvetko, Simo i Niko su imena koja su vjerovatno uobičajena bila još u starom zavičaju. Interesantno je da se ime Petar ne pojavljuje uopšte i ako tvrde da je to predak sviju, koji je pobjegao iz Hercegovine.
Pomori od kuge

Prema predanju Đajiće je mnogo puta kuga kosila. Kazuje se o dva strašna pomora u XVIII vijeku. U prvom /vjerovatno ono iz četrdesetih godina tog vijeka/ od oko dvadesetoro čeljadi pomrla je jedna četvrtina, dok je u drugom /osamdesetih godina/ od preko dvadesetoro čeljadi pomrlo više od polovine. Poslednji pomor bio je strašan. Porodično stablo je narušeno, ono se ne razvija kroz cijeli XIX vijek, nego čak stagnira. Mnoge familije čiji je podmladak stradao izumrle su i o njima se skoro ništa ne zna. Vidi se da se u XIX vijeku razvijaju svega dvije do tri loze.

Đajići se inače nisu mnogo razmnožavali , a stradanje porodičnog stabla od kuge izazvalo je teške posledice i objašnjava činjenicu da svi koji živimo u Gornjem Malovanu potičemo od jednog pretka rođenog početkom  XIX vijeka i ako su se naši stari tamo pojavili 200 godina ranije. Usled pomora od kuge kod njih su se pojavili ugovorenici /domazeti/, usvojenici i dosta najamnika. Inače bili su se izdijelili na tri do četiri familije u drugoj polovini XVIII vijeka, da bi ponovo nakon pomora preživjeli osnovali zajedničko domaćinstvo radi lakšeg privređivanja i opstanka u surovim Kupreškim uslovima.

 
NAJAMNICI I USVOJENICI

Đajići su do polovine XIX vijeka bili dobrog imovnog stanja /o tome kasnije/, zato su kod njih radili mnogobrojni nadničari – kosci i kupilice, držali su dosta najamnika – čobana, a neke su najamnike usvajali poslije drugog pomora od kuge u XVIII vijeku. O najamnicima se zna dosta od konca XVIII vijeka  do polovine XIX vijeka, dok se za raniji period ne zna i ako ih je sigurno bilo.

Negdje od osamdesetih godina XVIII vijeka do početka XIX vijeka zna se za nekog Škrbića Jovana, rodom iz Glamoča koji se isticao valjanošću u čuvanju i gajenju ovaca.

Početkom XIX vijeka pojavljuje se najamnik iz Prološke Drage kod Imotskog po imenu Mišković Pero. To je bio pametan čovjek vrijedan i dobar domaćin, te ga Đajići oženiše djevojkom čiji su roditelji pomrli od kuge i usvojiše ga, a on promijeni prijašnje porodično ime Mišković i poče se zvati Đajić, zadržavši svoju slavu Svetoga Jovana. Pero je imao sina Jevtu, Jevto Jovu, a Jovo opet Peru . Ovaj poslednji Pero je nastradao u pedesetim godinama života 1942. godine za vrijeme pokolja i palenja Gornjeg Malovana od strane ustaške vojske , iza sebe nije ostavio potomka.

Drugi najamnik takođe iz Prološca, došao je kod Đajića negdje polovinom četvrte decenije XIX vijeka. Zvao se Mišković Jovan, imao je nadimak ''Ojvan''. I on se oženio od Đajića, ali nije usvojen niti se ugovorio. Umro je 1911. godine u 93. godini života. Imao je sina Savu koji je umro 1935. godine u 85. godini života. Savo je imao pet sinova od kojih je većina nastradala u toku Drugog svjetskog rata, /o tome posebno/, tako da danas od oba navedene Miškovića nema potomka koji žive u Gornjem Malovanu.

Đajića najamnik Mišković Jovan ''Ojvan'' jedan je od njihovih čobana za kojeg su vezana mnoga kazivanja i predanja, a ima i danas dosta živih savremenika koji ga pamte i poznaju. To je bio pravi gorostas, visok preko dva metra, širokih plaća i divovske snage, bio je neustrašiv i svojevoljan.
Iz Hrbina bi često sam dolazio zimi u selo na prelo, pješačeći u jednom pravcu 18 km. Kad bi se u neka doba noći taj džin pojavio među preldžije izronivši iz Kupreške ljute zime, zavrnutih uz ruke rukava, sa obješenim ledenicama niz brke i obrve, nastao bi tajac i strahopoštovanje prisutnih. Nakon  nekoliko sati provedenih na prelu opet bi sam nestao u noći i mećavi, da bi nastavio pješačenje do ovaca i košara odakle je i došao. Pričaju kako se nekad Jovanu omakla sjekira sa grane, krešući ovcama četinu i napravila mu ranu na šiji, koja je ''bila duboka za dva prsta''. Jovan za ranu nije mario, nego bi bez ikakvog melema i zavoja silazio na prelo, a na njegovom debelom vratu bi se ''bijelila ničim nezaštićena rana''.

Poslednji Đajića najamnik u prvoj polovini XIX vijeka bio je Bajilo Đuro, rodom iz okoline Ržanog. Pobjegao je iz Dalmacije da nebi služio u Austro-Ugarskoj vojsci. Kod Đajića je došao polovinom pete decenije XIX vijeka, a sada ima svoje potomke u Gornjem Malovanu.

Bitno je zapaziti da Đajići najamnike i usvojenike obezbjeđuju uglavnom preko Duvna.

B. Milojević u opisu G. Malovana navodi da ima ''jedna kuća Miškovića u dolini '', da je ''Mišković rodom iz Prološca kod Imotskog. Njihov pradjed se ''ugovorio'' u Đajiće početkom XIX vijeka''. Ovdje B. Milojević pravi grešku. On tačno opisuje vrijeme pojave prvog Miškovića koji se ugovorio, ali u njegovom prikazivanju zamenjuje ga sa ovim drugim koji je kasnije došao, nije se ugovorio niti je promijenio porodično ime. Dok se prvi ugovorenik gubi i prikazuje ga kao Đajića. On u opisu položaja, naselja u Gornjem Malovanu navodi: ''Severno od Đajića kuća je niska kosa, pa zatim plitka depresija u kojoj su kuće Kanlića 2, Šimića 2, Pazidržaka /čitaj Poljičaka/ 2, Đajića 1 itd''. E taj Đajić je pravi ugovorenik Mišković, a opis naselja odnosi se na zaseok Ćemalić /V. B. Milojević Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje str. 92/.

 
TRAGEDIJA MIŠKOVIĆA

Kao što je naprijed navedeno Savo Mišković je imao pet sinova. Svi su tragično završili, izuzev najstarijeg u toku i poslije  Drugog svjetskog rata. I ako se udaljujem od osnovnog pitanja, ipak ću opisati njihovu tragediju. Savo je bio ubogi siromah, nije imao ništa. Njegova kuća je bila jedina slamom pokrivena sve do 1937. godine. On i njegova žena odhranili su djecu uglavnom radeći kao nadničari i proseći. Ipak njihovi sinovi Danilo, Aleksa, Dušan, Ilija i Pero bili su kršni i veoma razvijeni. Danilo je otišaou Beograd odmah iza Prvog svjetskog rata, nastanio se u Zemunu, oženio Njemicom i tamo stalno ostao, ima jedno muško dijete. Aleksa se oženio iz Semizovaca 1933. godine i tamo odselio. Poginuo je 1945.  godine u Četničkim formacijama. Ima jednog sina koji živi u selu Srednja kod Sarajeva. Dušan je imao kalajdžijski zanat. Ubijen je od strane Ustaša u Bugojnu 1941. godine . Ilija je bio u zarobljeništvu u Njemačkoj u toku Drugog svjetskog rata. Po povratku nastanio  se kod ženine rodbine u selu Podgreda kod Livna. Poginuo je 1946. godine za vrijeme likvidacije Četničke grupe Davida Marića i Đoke Požina. /Narodna milicija sa Četnicima je vodila borbu u blizini Ilijine kuće, tom prilikom Ilija je stradao /.  Nije  ostavio  miškog potomstva.  Najmlađi  Pero  poginuo  je 28. juna 1942. godine kao borac NOR-a u odbrani Gornjeg Malovana. Nije bio oženjen.

 
ĐAJIĆA GROBLjE

Po dolasku u Gornji Malovan, ne zatekavši Pravoslavce, a ni druge stanovnike, Đajići su osnovali sopstveno groblje, u koje su sahranjivali umrle preko dvjesta godina. Groblje se nalazi sjeverno od Katanuše, na prema sjeveru ispupčenom dijelu kose koja se od padina planine Malovana spušta od zapada na istog do same ceste Kupres – Šujica, te putnicima koji dolaze sa juga zaklanja vidik prema selu. Ono se zove ''Staro groblje''. Odnosno, po njemu je čitava kosa dobila ime. Tek u prvim decenijama  XIX vijeka pojavom više Pravoslavaca u selu Đajići su napustili svoje groblje /po prilici prije 140-150 godine/ i počeli se sa osalim sahranjivati u sadašnjem Pravoslavnom groblju istočno od sela kod ceste /preko puta bivšeg mlina na ponoru/. U vezi tamošnjih groblja neke su stvari interesantne, te ih treba objasniti.

Zapravo, Đajić je zatekao u Gornjem Malovanu groblje stanovnika koji su tu živjeli u pred-turskom periodu. To je vjerovatno Katoličko groblje. Ono ustvari predstavlja centar sadašnjeg  Pravoslavnog groblja, a grupisano je oko usamljenog stećka. Groblje je po svemu sudeći bilo lijepo uređeno, imalo je dosta spomenika – krstova. Đajić nije htio da nastavi sahranjivanje svojih umrlih u zatečenom groblju, vjerovatno iz vjerskih razloga i drugačijeg običaja u načinu sahranjivanja, nego je osnovao sopstveno na unaprijed opisanom mjestu.

Doseljavanjem Katolika u selo u provoj polovini  XVIII vijeka, ni oni nijesu nastavili  sa sahranjivanjem  u bivšem  groblju,  nego su  osnovali i to 60-80 metara južno od bivšeg groblja, grupišući ga  oko 4-5 stećaka. Kad su napustili ovo groblje i osnovali sadašnje /na brdu Rustine jugoistočno od zaseoka Ćemalić/ nije poznato, a vjerovatno u prvim decenijama XIX vijeka ili možda još i ranije. Zapravo, smatram da su napustili navedeno groblje u onom periodu kad su odatle odselili Čolići, Vučkovići /Vučci/ i drugi, a pojavili se  Pravoslavci, te su zaseoci definitifno formirani /''Ćemalić '' Katolici, a ''Hrišćansko selo'' Pravoslavci/. Vjerovatno im je bilo nelogično da Katoličko groblje bude ispred zaseoka pravoslavaca, zato su osnovali novo u blizini svoga zeseoka na brdu Rustine.

U vrijeme doseljavanja Vavana  u selo na bivši pojed Vučka, površ kose na kome se nalazilo Đajića groblje bila je već ispunjena grobovima, njegovo dalje širenje nije bilo podesno, pogotovo za više stanovnika i rodova. Novo doseljenici  i to najpre Vavani tražeći rješenje za groblje, vjerovatno privučeni podesnošću lokacije gorblja iz predturskog perioda , a uzimajući u obzir da su Katolici napustili svoje, koje je bilo u neposrednoj blizini toga, počeli su se prvi sahranjivati u sadašnjem Pravoslavnom groblju potom  su Đajići  napustili svoje. Ivazi, Despenići i Bajilo po dolasku takođe se tu počeli sahranjivati, te je na taj način osnovano zajedničko groblje za sve tamošnje Pravoslavce.

Može se zaključiti da su sva pomijeranja i osnivanja sadašnjih grobalja se desila u isto vrijeme, odnosno u kratkom vremenskom razdoblju i sigurno su povezana sa definitivnim formiranjem naselja sa sadašnjim sastavom stanovništva.

Đajića groblje davno je napušteno pa je već i zaboravljeno. O njemu se niko nije starao, a nije bilo ničim obezbjeđeno /uostalom kao i danas većina tamošnjih pravoslavnih gorblja/. Stari Đajići su svojevremeno bili dobrog imovnog stanja, vodili su računa o uređenju groblja, te je na njemu nekada bilo dosta spomenika, ali je to brzo propalo i uništeno. Između poslednja dva Svjetka rata nalazilo se još 5-6 spomenika kamenih krestova, od kojih je jedan bio masivan, a ostali su bili obične veličine. Danas nažalost  tih spomenika više nema, i ako su 2-3 bila preosala od poslednjeg rata. Sjećam se da sam kao mladić, kad me put nanosio pored tih spomenika razgledao ih, podstaknut usmenim predanjima da su se u tom groblju sahranjivali naši stari. Svaki je spomenik imao natpis. Zahvaljujući tome što sam učio crkveno-sovenski mogao sam na svim običnim spomenicima pročitati da pripadaju Đajićima, ali se samo sa jednom moglo jasno pročitati Đajić Jovan, godina rođenja datirala je iz prve polovine XIX vijeka, a umro je 1807. godine. Ostali spomenici bili su stariji. Odnosno više nagriženi zubom vremena. Bez stručne analize teško se molo pročitati ime, vrijeme rođenja i smrti pokojnika. Monumentalni spomenik bio je do nekog poroznog kamena najviše nagrižen zubom vremena, tragovi natpisa su postojali na njemu, ali se nijesu mogli pročitati. Obični spomenici bili su od mekanog kamena, istog onakvog od kakvog se i sada kod nas naručuju iz Duvna. Prema tome predpostaviti je da su i Đajići spomenike dobavljali iz Duvna i u tom pogledu bili su vezani za Duvanjski kraj. S druge strane zahvaljujući krhosti kamena relativno su brzo propadali.

Na moj zahtjev u Đajića groblju prebrojani su grobovi u januaru 1972. godine. /Brojanje je izvršio Zjajić Nedeljko, službenik  iz SO Kupres  i Ivaz Diogan, zemljoradnik iz G. Malovana/. Izbrojano je 40 pojedinačnih grobova, normalne veličine i 5 porodičnih grobnica. Porodične grobnice na ovom Đajića groblju jedinstvene su na Kupresu iz ranijeg perioda. One su veličine 2 x 2 m. U poslednje vrijeme počeli su se tamošnji stanovnici pitati otkud tako velike grobnice. Bilo je mišljenja da su to grobovi čeljadi koja su izumrla u masovnim epidemijama. Međutim, obzirom da se nalazim već duži period vremena na službi u Hercegovini i Crnoj Gori, te krstareći terenima sa vojskom, sasvim sam nehotično primjetio da su veliki grobovi na starom Đajića groblju u G. Malovanu identični sa porodičnim grobnicama u zapadnoj Crnoj Giri i istočnoj Hercegovini, odnosno Korjenićima. Porodične grobnice /ili veliki grobovi kako ih na Kupresu zovu/ nalaze se na centru površi kose i predstavljaju centar groblja, a otpada predpostavka da su to grobovi pomrlih u velikim epidemijama.

Porodične grobnice su ne ispitane. Prema kazivanju Zjajića Nedeljka i Ivaz Diogana na tim se grobnicama poznaju ispusti sa pročelja, koji su služili vjerovatno za otvaranje grobnica sa strane radi sahrane naknadno umrlih. Ako je njihovo kazivanje tačno onda se ne može jednostavno utvrditi koliko tamo ima sahranjenih.

Na osnovu razmatranja staroga Đajića groblja, može se donijeti nekoliko logičnih zaključaka:

1.    Đajić se zbilja davno pojavio u G. Malovanu. Pod predpostavkom da se u svakom pojedinačnom grobu nalazi sahranjen samo jedan pokojnik, a u porodičnim grobnicama po dva, tamo je sahranjeno 50 osoba, ne računajući novorođenčad /dječiji grobovi se već ne poznaju, svi izbrojeni su normalne veličine/. Toliko je sahranjeno do provih decenija XIX vijeka, što nije malo  od jednoga, odnosno dva pretka za dva vijeka, uzimajući u obzir da se inače nijesmo mnogo razmnožavali. Dakle, B. Milojević je tačno obaviješten o dolasku Đajića u Malovanu – početkom XIX vijeka i on je tačno zapisao u svojoj monografiji.

2.    Identičnost načina sahranjivanja  Đajića sa običajima u Korjenićima i  zapadnoj Crnoj Gori ide u prilog predanju da je predak otuda doselio.

3.    Predak Đajića – Zjajića nije se puno usput zadržavao od Hercegovine do Kupresa. Znači, nijesu se u G. Malovanu pojavili dalji potomci onoga koji je pošao i Korjenića, nego on lično ili bliži potomci koji nijesu bili zaboravili običaje iz starog zavičaja. To potvrđuje identičnost u načinu sahranjivanja u provom periodu po dolasku u G. Malovan.

 
JOŠ O TAMOŠNjIM GROBLjIMA

Za katoličko groblje koje su najprije osnovali dosenjenici u provoj polovini XVIII vijeka, ne može se ništa određenije kazati o veličini o brojnosti grobova. Znam sigurno da su brojniji grobovi na starom Đajića groblju. Sa druge strane, katoličko groblje se nalazi na zemljištu sa debljim slojem humusa, te su mnogi grobovi već urasli u zemlju i za njih se takoreći ne zna. Na vom groblju bilo je spomenika do II Svjetskog rata da li sad ima nije mi poznato. Tvrdim da je bio jedan spomenih na natpisom Anđa Tokić, a koliko se sjećam bilo ih je sa natpisima Vučkovića i Čolića.

Groblja koje su Đajići zatekli, po dolasku u G. Malovan /u centru sadašnjeg pravoslavnog groblja/ smatram da je katoličko, ali se ne može tvrditi dok se nebi ispitalo. Šetajući po tom groblju prije tri - četiri godine /bez pomisli i namjere da nešto ispitujem/ koliko se sjećam spomenici su postavljeni na zapadnoj strani grobova. Natpisi na spomenicima koji su relativno još čitljivi su crkveno- slovenski ili sličnim pismom.

Teško je da ma što određeno kažem koliko je bilo spomenika na tom groblju. Mislim da ih je do Drugog svjetskog rata bilo bar 15, a možda i više od 20. Groblje je stradalo u toku rata, jer je često puta u borbama služilo za zaklone, a bilo je i vandalskog odnosa prema spomenicima. Međutim, mislim da ima još 4-5 spomenika koji bi se mogli pročitati. Trebalo bi na ovo skrenuti pažnju naučne javnosti dok još nije sasvim kasno. Preko tih spomenika sigurno bi se nešto više doznalo o nasljednicima Malovana iz pred-turskog ili ranog turskog doba. Spomenici su do sada ostali anonimni zato što su ''skriveni'' grobljem sadašnjih stanovnika. Istina to ih je sačuvalo sve do poslednjeg rata, tako da ni jedan nije bio propao, ali je rat kao što rekoh mnogo uništio.

Stari Zjajići su sačuvali predanje, da su se ranije sahranjivali u kako bi to obično kazivali ''našem pravoslavnom starom groblju''. Ovo kazivanje bilo je uopšteno, dobivao se dojam kao da je tamo bilo još pravoslavaca. Međutim, knjiga SKV i analitički izvršena monografija stvarno dokazuje da ih nije bilo, to je sad tek postalo jasno, da je Đajića groblje ničije drugo nego njihovo.

Prema kazivanju poznavalaca vjerskih običaja u Korjenićima, po staroj religioznoj tradiciji svaka familija iole boljeg materijalnog stanja pravi porodične grobnice, a ako to ne može sahrana se obavlja u obične grobove sve dok materijalne prilike ne omoguće izradu porodičnih gorbnica. Grobovi i grobnice ostvaraju se za naknadno sahranjivanje, s tim što se porodične grobnice, ako su podešene, otvaraju bez obzira koliko je vremena prošlo od sahrane prethodno umrlog, a grobovi tek nakon prolaska 8 godina. Da li su Đajići  otvarali grobove, odnosno porodične grobnice, ne zna se. Prema maglovitom predanju /koje mi je malo ostalo u sjećanju/ od pokojnog strica Todora  Đajića su na starom groblju otvarali porodične grobnice. Stric je kazivao /po predanju koje je on slušao/ kako se cijenilo po kostima pokojnika /da li su bijele, žute ili slično/ o zagrobnoj sreći umrlog itd. Prema tome, ne može se tačno utvrditi koliko pokojnika ima sahranjenih u Đajića groblju na osnovu sad identifikovanih grobova i porodičnih grobnica.

Preci koje pamtim uzgred su prenosili predanja i kazivanja o starom groblju, ali nisu nikada ništa preduzeli da se ono koliko toliko čuva, niti su pak vodili računa o spomenicima, te ni mladim generacijama nijesu ostavljali u amanet nešto u tom pogledu. Nije tamo nikad niko išao s namjerom da nešto pogleda ili pokaže. Đajići su polovinom XIX vijeka naglo osiromašili i dobiva se dojam da su se usled siromaštine, kako to kod nas kažu ''sami sa sobom zabavili'' pa im nije bilo ni do čega, kamoli do groblja. S druge strane treba imati na umu da je u Malovanu bio potpuni analfabetizam sve do otvaranja osnovne škole 1927. godine. Zato se teško može tvrditi da je neko čitao natpise na tim spomenicima sve do moje generacije. Lično sam zbilja čišće puta čitao ih do Drugog svjetskog

rata. Danas biti spomenici jedino predstavljali dragocjeni pisani trag u duboku prošlost roda Đajića, ali ih nažalost više nema tamo.

 
PROMJENA PORODIČNOG IMENA

Današnji Zjajići na Kupresu, po sigurnom predanju naših starih zvali su se prvobitno Đajići. Na prezime, porijeklo i ugled koji su uživali bili su ponosni. Važili su za ''Koljenoviće'' kako se to govorilo za ugledne rodove. Za promjenu prezimena nijesu imali nikakve volje, potrebe niti pak povoda, ali se to ipak desilo. Prema predanju dvojnost porodičnog imena počelo je veoma davno, možda čak odmah po dolasku na Kupres, a najkasnije u XVIII vijeku. Koliko se može po predanju procijeniti Turci su Đajića počeli iz nekih razloga nazivati iskrivljenim prezimenom podrugljivo Zjajo – Zjajić. Bukvalno prevedeno to je onaj tko zja – viče. Možda su Đajići stvarno dosta vikali da bi odagnali divlje zvijeri i ublažili usamljenost koja ih je okruživala oko 130 godina, jer u tom periodu nijesu imali bližih komšija od desetinu kilometara u naokolo te su Turcima na taj način dali povoda. Đajićima izgleda nije mnogo smetalo što ih Turci nazivaju iskrivljenim prezimenom. Oni su se uporno držali svoga pravog prezimena. To potvrđuje i poslednji spomenik podignut početkom XIX vijeka. Međutim, turski izvor prezimena počeo je ipak da preovladava i da kmeta počinju zvati doseljenici u XVIII vijeku analogno turskom žargonu, pa je na osnovu tog naziva uveden u administraciju.

Druga predpostavka je da je dvojnost prezimena počela dolaskom doseljenika u XVIII vijeku i pojavom latinice. Možda je neki pisar greškom u pisanju Đajić ili prevodu sa crkveno-slovenskog prvo slovo ''D'' zamijenio sa ''Z'' pa je  ispalo Zjajić i tako  nastavljeno, te  su  ih u pisanoj  korespondenciji  nazivali Zjajićima, a kmet je i dalje uporno se predstavljao starim prezimenom, sve dok se sami nisu počeli kolebati i povinjavati službenom nazivu. To potvrđuje slučaj iseljenika kod D. Vakufa koji su tamo došli u prvoj polovini XIX vijeka i predstavili se Zjajići. Pismena korespondencija sigurno nije bila toliko česta i značajna sve do Austro- Ugarske okupacije te joj Đajići nijesu ni poklanjali pažnje, ali  u novu administraciju uvedeni su pod prezimenom Zjajići i time je bilo sve svršeno. Kako kažu ''kmet se nije mogao zvati kako on hoće, nego kako mu pozivke pišu''. Ipak su stari u usmenom saopštavanju prezimena predstavljali se Đajićima. Poslednji takav pokušaj učinjen je 1921. godine kada su se pravim prezim

Lazo Zjajić, pukovnik