U ovom dijelu sajta možete saznati više informacijama o malovanskim porodicama,  odakle potiču, koje dijelove Malovana naseljavaju ili su naseljavali, te koje slave obilježavaju.

Obuhvaćena su sljedeća prezimena: Bajilo, Vavan, Despinić, Duvnjak, Zjajić, Ivaz, Kanlić, Kolonja, Marić, Mašić i Rađen...

 

Mišković

Засеок:

Despinići

Поријекло:

"Početkom XIX vijeka pojavljuje se najamnik iz Prološke Drage kod Imotskog po imenu Mišković Pero. To je bio pametan čovjek vrijedan i dobar domaćin, te ga Đajići oženiše djevojkom čiji su roditelji pomrli od kuge i usvojiše ga, a on promijeni prijašnje porodično ime Mišković i poče se zvati Đajić, zadržavši svoju slavu Svetoga Jovana. Pero je imao sina Jevtu, Jevto Jovu, a Jovo opet Peru[1]. Ovaj poslednji Pero je nastradao u pedesetim godinama života 1942. godine za vrijeme pokolja i palenja Gornjeg Malovana od strane ustaške vojske[2], iza sebe nije ostavio potomka.

Drugi najamnik takođe iz Prološca, došao je kod Đajića negdje polovinom četvrte decenije XIX vijeka. Zvao se Mišković Jovan, imao je nadimak ''Ojvan''. I on se oženio od Đajića, ali nije usvojen niti se ugovorio. Umro je 1911. godine u 93. godini života. Imao je sina Savu koji je umro 1935. godine u 85. godini života. Savo je imao pet sinova od kojih je većina nastradala u toku Drugog svjetskog rata, /o tome posebno/, tako da danas od oba navedene Miškovića nema potomka koji žive u Gornjem Malovanu.

Đajića najamnik Mišković Jovan ''Ojvan'' jedan je od njihovih čobana za kojeg su vezana mnoga kazivanja i predanja, a ima i danas dosta živih savremenika koji ga pamte i poznaju. To je bio pravi gorostas, visok preko dva metra, širokih plaća i divovske snage, bio je neustrašiv i svojevoljan.


[1] Đajić – Mišković Pero živio je u zaseoku Ćemalić od 1925. godine, potom je prešao u zaseok Anovi i tu ostao do tragične pogibije 1942. godine.

[2] Za vrijeme borbi za oslobođenje Livna koncem jula i početkom avgusta 1942. godine, ustaška vojska se probila od Kupresa do Borove Glave 28. jula i tom prilikom do temelja spalila selo Gornji Malovan, pobivši 82 njihova stanovnika ili oko 30% srpskog življa, isključivo žena, djece i staraca.

Iz Hrbina bi često sam dolazio zimi u selo na prelo, pješačeći u jednom pravcu 18 km. Kad bi se u neka doba noći taj džin pojavio među preldžije izronivši iz Kupreške ljute zime, zavrnutih uz ruke rukava, sa obješenim ledenicama niz brke i obrve, nastao bi tajac i strahopoštovanje prisutnih. Nakon  nekoliko sati provedenih na prelu opet bi sam nestao u noći i mećavi, da bi nastavio pješačenje do ovaca i košara odakle je i došao. Pričaju kako se nekad Jovanu omakla sjekira sa grane, krešući ovcama četinu i napravila mu ranu na šiji, koja je ''bila duboka za dva prsta''. Jovan za ranu nije mario, nego bi bez ikakvog melema i zavoja silazio na prelo, a na njegovom debelom vratu bi se ''bijelila ničim nezaštićena rana''.

Poslednji Đajića najamnik u prvoj polovini XIX vijeka bio je Bajilo Đuro, rodom iz okoline Ržanog. Pobjegao je iz Dalmacije da nebi služio u Austro-Ugarskoj vojsci. Kod Đajića je došao polovinom pete decenije XIX vijeka, a sada ima svoje potomke u Gornjem Malovanu.

Bitno je zapaziti da Đajići najamnike i usvojenike obezbjeđuju uglavnom preko Duvna.

B. Milojević u opisu G. Malovana navodi da ima ''jedna kuća Miškovića u dolini '', da je ''Mišković rodom iz Prološca kod Imotskog. Njihov pradjed se ''ugovorio'' u Đajiće početkom XIX vijeka''. Ovdje B. Milojević pravi grešku. On tačno opisuje vrijeme pojave prvog Miškovića koji se ugovorio, ali u njegovom prikazivanju zamenjuje ga sa ovim drugim koji je kasnije došao, nije se ugovorio niti je promijenio porodično ime. Dok se prvi ugovorenik gubi i prikazuje ga kao Đajića. On u opisu položaja, naselja u Gornjem Malovanu navodi: ''Severno od Đajića kuća je niska kosa, pa zatim plitka depresija u kojoj su kuće Kanlića 2, Šimića 2, Pazidržaka /čitaj Poljičaka/ 2, Đajića 1 itd''. E taj Đajić je pravi ugovorenik Mišković, a opis naselja odnosi se na zaseok Ćemalić /V. B. Milojević Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje str. 92/.

TRAGEDIJA MIŠKOVIĆA

Kao što je naprijed navedeno Savo Mišković je imao pet sinova. Svi su tragično završili, izuzev najstarijeg u toku i poslije  Drugog svjetskog rata. I ako se udaljujem od osnovnog pitanja, ipak ću opisati njihovu tragediju. Savo je bio ubogi siromah, nije imao ništa. Njegova kuća je bila jedina slamom pokrivena sve do 1937. godine. On i njegova žena odhranili su djecu uglavnom radeći kao nadničari i proseći. Ipak njihovi sinovi Danilo, Aleksa, Dušan, Ilija i Pero bili su kršni i veoma razvijeni. Danilo je otišaou Beograd odmah iza Prvog svjetskog rata, nastanio se u Zemunu, oženio Njemicom i tamo stalno ostao, ima jedno muško dijete. Aleksa se oženio iz Semizovaca 1933. godine i tamo odselio. Poginuo je 1945.  godine u Četničkim formacijama. Ima jednog sina koji živi u selu Srednja kod Sarajeva. Dušan je imao kalajdžijski zanat. Ubijen je od strane Ustaša u Bugojnu 1941. godine[1]. Ilija je bio u zarobljeništvu u Njemačkoj u toku Drugog svjetskog rata. Po povratku nastanio  se kod ženine rodbine u selu Podgreda kod Livna. Poginuo je 1946. godine za vrijeme likvidacije Četničke grupe Davida Marića i Đoke Požina. /Narodna milicija sa Četnicima je vodila borbu u blizini Ilijine kuće, tom prilikom Ilija je stradao /.  Nije  ostavio  miškog potomstva.  Najmlađi  Pero  poginuo  je 28. juna 1942. godine kao borac NOR-a u odbrani Gornjeg Malovana. Nije bio oženjen.


[1] Avgusta 1941. godine Ustaše su bez ikakvog povoda ubile devet odraslih muškaraca iz Gornjeg Malovana, koje su uhvatili na putu ili jendostavno odveli sa livade i to : Mišković Dušana, Ivaze Marka i Jovu – Joju, Vavana Milutina i Momira / braća /, Marka i Luku / braća /, Mitra / zvanog ''Gligac'' / i Vavan Ljubu kalajdžiju.