Strljanica (Dan kosidbe na Kupresu)

Možda ja i nisam u pravu, ali mi se čini da svaki kuprešak u rano proljeće, nekako odmah nakon što se prve livade zazelene, a sniježne krpe ostanu samo na obroncima osojnih strana Stožera, Raduše, Malovana ili Vitoroga pođe razmišljati o Strljanici. Nekada, kao dijete, osjećao sam stvarno treperenje od uzbuđenja pri samoj pomisli na Strljanicu koja dolazi, a da ni sada ne znam šta sam to od nje očekivao. Teško je danas naći odgovarajuće riječi da se taj osjećaj i uzbuđenje opiše.

Објавио: Milan Zjajić, у категорији Sjećanja, 18.7.2010. 12:47:16

Možda ja i nisam u pravu, ali mi se čini da svaki kuprešak u rano proljeće, nekako odmah nakon što se prve livade zazelene, a sniježne krpe ostanu samo na obroncima osojnih strana Stožera, Raduše, Malovana ili Vitoroga pođe razmišljati o Strljanici. Nekada, kao dijete, osjećao sam stvarno treperenje od uzbuđenja pri samoj pomisli na Strljanicu koja dolazi, a da ni sada ne znam šta sam to od nje očekivao. Teško je danas naći odgovarajuće riječi da se taj osjećaj i uzbuđenje opiše. Onima koji su nekada kao i ja, odmah nakon što bi se po zabrani slobodne ispaše počimalo sa redanjem za čuvanje seoskih goveda 'sride' ili 'alaše', uzimali kalendar, ili bez njega,  započinjali zahtjevnu računicu redanja čobanije do dana u koji pada Strljanica, kako bi saznali koji će to baksuzi biti uskraćeni za odlazak na najveličanstveniji godišnji događaj na Kupreškoj visoravni, ne trebam opisivati svoje osjećaje, jer su njima poznati. Onima pak koji nisu tako doživljavali Strljanicu uzaludno je i pokušavati opisati raskoš, svečanost i nekakav ponos pri samoj pomisli, na tu manifestaciju koja je tako razigravala srca svih, a posebno djece. U životu sam imao privilegiju da, što namjerom, a što sticajem okolnosti, prisustvujem nekim značajnim događajima i dešavanjima. Bio sam, kao gimnalizajac na prvom 'Mega' koncertu Bijelog dugmeta u Sarajevskoj Skenderiji, bio sam na otvaranju XIV Zimskih olimpijskih igara na stadionu Koševo, bio sam na koncertu Pola Makartija na Crvenom trgu u Moskvi u maju 2003. godine, bio sam na ludim žurkama na Burbon stritu u Nju Orleansu u ljeto 2005. godine, kada se znalo da dolazi uragan Katarina. Sve ovo što sam nabrojao nije mi proizvelo ni polovinu uzbuđenja koji je nosila i sama pomisao na Strljanicu. Vjerujem da moje iskustvo dijele i oni koji su uživo slušali huk Nijagarinih vodopada, huk sto hiljada navijača Zvezde na Marakani, dernečili na Oktobar festu u Minhenu ili Guči ili možda trčali trku sa bikovima u Pamploni.

Ni danas ne mogu sa sigurnoću tvrditi koja je to magija bila, šta se to dešavalo i gdje su nestali aditivi koji su proizvodili takve osjećaje.

Na pitanje: 'Šta je to Strljanica?' Može se lako odgovoriti: 'To je Dan kosidbe, tradicionalna kupreška manifestacija?'

Navedeni odgovor bi bio tačan, ali nepotpun. Strljanica se mora objasniti i shvatiti kao sociološka, istorijska i psihološka pojava.

Naziv Srljanica vodi porijeklo od lokaliteta na kojem se održavala ova tradicionalna manifestacija. Strljanice ili Streljanice je naziv livada ispod sela Gornji Malovan, na lijevoj obali rječice Milač u južnom dijelu Kupreškog polja. Do 1960. godine Strljanica se održavala na ovim livadama, a kasnije je mjesto održavanja promjenjeno. Pomjereno je u središnji dio Kupreškog polja kod Rilićkog mosta.  Tamo je održana i prošla 2008. godine, na kojoj je kozbaša bio Vinko Čičak Vinara. Samo bi se naivni istraživači zadovoljili objašnjenjem porijekla naziva Strljanica. U nazivu lokaliteta krije se puno toga. Otkud taj naziv? Ko je i koga streljao? Kada se to dešavalo? Pokušaću odgovoriti na neka od ovih pitanja. Najviše saznanja o tome mi je prenio moj djed Stojan Zjajić, nešto sam nekada čitao, ali nisam zapisao niti precizno zapamtio, a ponešto sam i pišući ovo, istražio.

U vrijeme turske okupacije Kupreška visoravan je bila jedno od najsigurnijih područja i baza za hajdučku uskočku vojsku. Na Kupreškom polju je u više navrata svoju vojsku okupljao i spremao za nove napade legendarni uskočki vojskovođa Stojan Janković.

Stojan Janković je bio sin Janka Mitrovića (1613—1659), harambaše, glavnog poglavara morlačke narodne vojske u Kandijskom ratu, čiji otac Mitar je iz Žegara. Mitrovići su se doselili zajedno sa drugim Žegaranima 1647. u Budim kod Posedarja na mletačkoj teritoriji.

Stojan Janković se proslavio kao vođa Dalmatinskih Srba u borbi protiv Otomanskog carstva. U februaru 1666. godine u čuvenoj bitci kod Obrovca na rijeci Cetini Stojan Janković je zarobljen. Iako je tom prilikom poginulo više čuvenih zapovjednika Turske vojske, Stojan Janković se na čudesan, neobjašnjiv način uspio osloboditi ropstva i vratiti iz Carigrada nakon 14 mjeseci.

Za vojne zasluge i iskazanu hrabrost 1670. godine Mletačka republika je odlikovala Stojana Jankovića Zlatnom kolajnom sv. Marka, koja je vrijedila 100 dukata i dolamom. Imenovan je za kavaljera (viteza) sv. Marka i dobio je veliki posjed kod mjesta Islam u Krajini.

Istakao se u mnogim bitkama i borbama, a 1686. godine je oslobodio grad Sinj, Liku i Krbavu. Opjevan je u mnogim epskim narodnim pjesmama.

Sa Kupreškog polja je krenuo i u napad na Duvno 1687. godine u kojem će i poginuti. Prije tog sudbonosnog boja opjevani vojskovođa je na Vidovdan ispod Malovana organizovao vježbanje, trening svoje vojske. Takmičili su se u raznim viteškim disciplinama, a prije svih u vještini sječenja, mačevanja, gađanju, streljanu. Tako su te pitome malovanjske livade dobile ime koje će vječno podsjećati na to da su na njima boravili vitezovi Janković Stojana. 

U znak sjećanja na taj veliki događaj i Kosovsku bitku, svake godine od 1687. godine se na istom mjestu za Vidovdan održavalo saborovanje  i takmičenje u tradicionalnim disciplinama kao što su pješačke trke, bacanje kamena s ramena, konjske trke i slično. Tako po dužini održavanja i tradiciji kupreškoj Strljanici može samo parirati Sinjska alka. 

Masovno okupljanje je samo po sebi bilo prilika da se 'zagledaju' djevojke za udaju, a uz to su išle pjesme i kola. Isto tako sama po sebi je išla i transformacija ovog okupljanja u djelimično privrednu manifestaciju. Vidovdan je veliki praznik koji se uvijek obilježava 28. juna, a to u kupreškim uslovima znači neposredno pred koševinu. Zato su vješti stolari, kovači i trgovci počeli na livadama Streljanicama nuditi, prodavati i kupovati proizvode neophodne za koševinu: kose, kosišta, klepce, bavke, brusove, grablje, vile, konope i slično. Naravno da su se ponuđeni proizvodi morali probati, a posebno oni čiji kvalitet se nije mogao utvrditi samo optičim putem. Morale su se probati kose, a onda se iz toga rodilo i isprobavanje kosaca i njihovo takmičenje. Najbolji kosac je proglašavan kosibašom. Time bi preuzimao djelić slave legendarnih vojskovođa u čiju čast se manifestacija zametnula. Na Kupresu nije bilo veće časti i ugleda od ugleda kosibaše. Koševina i spremanje sijena neophodnog za ishranu stoke u dugim kupreškim zimama je najznačajnija, za opstanak sudbonosna aktivnost. Zato su najbolji kosci i imali ugled. Zato se posebno slavilo rođenje muškog djeteta, jer je rođen budući kosac. Lista pobjednika, kosibaša nije sačuvana, ali kuprešani starijih godina će potvrditi da su dvojica kuprešaka neprikosnoveni. Jedan je Đuro Bratić iz Kudilja, a drugi Stipe Ćurković poznatiji kao Rade Sokolov. I Soko Ćurković, Radin otac, je bio dobar kosac, ali ga je Rade nadmašio. Od kosaca koji nisu sa Kupresa pamte se Lazo Laketa iz Mrkonjić Grada i Marko Marković iz Duvna Tomislavgrada.  

Strljanica se vremenom koristila i kao zgodna prilika da se čestiti domaćini pohvale sa rezultatima svoga rada dovodeći tom prilikom najbolje konje, krave i volove, ovce i ovnove. Države i vlasti koje su se dolazile i prolazile su znale stimulisati poboljšanje pasminskog sastava stoke i nagrađivanjem bi stimulisale najbolje.

Konjske trke su se stalno održavale kao direktna veza sa viteškim nadmetanjem u čiju čast je i nastala Strljanica. Do nedavno je i za samu manifestaciju bio uobičajeni naziv 'trka'. U početku su to bile trke domaćih pasmina, a kasnije uz masovniju pojavu rasnijih grla su bile trke 'velikih' i 'malih' konja. Na prelima u dugim zimama i na slavavam i drugim prigodnim okupljanjima se pričalo o 'državnom doratu' i njegovom binjedžiji Juriši Smolji, Briksinoj kobili, a kasnije i kobili Jove Cvetića iz Baljaka.  

U nekim periodima su liderstvo takmičenja u koševini djelimično zgrožavale neke discipline. To je značajnije jedino uspijevalo takmišenju u pješačkim trkama. Pred drugi svjetski rat, nepobjediv je bio Špiro Zubić, Špiran (asnije poznati partizanski komadant i rukovodilac poslije Drugog svjetskog rata). Na Strljanici koja je održana 1940. godine ozbiljan takmac mu je bio 'mlad šokac' iz Gornjeg Kupresa, moglo bi biti da je to bio Pepuka, Pero Ivković iz Odžaka. Sponzori su im bile poznate, finansijski jake, trgovačke porodice. Za Špirana je to bila srpska porodica Spremo, a za Pepuku hrvatska porodica Rebrina. U to vrijeme nacionalne tenzije su bile jake, a kroz sportsko nadmetanje dovedene do usijanja (ovo je kao nešto poznato). Takmičari su bili izjednačeni i do cilja (kolac sa nagradom) su došli uporedo. Izgleda da je Špiran bio vještiji i jači. Bacio se, pa je nagrada sa koca (bez-platno za gaće i košulju) nakon potezanja ostala u njegovim rukama. Stvorila se velika gužva. Potegli su se i noževi, a bilo je i pucanja. Strljanica je prekinuta. Niko nije znao ko je pucao. Da li su zapucali žendari u namjeri da se prekine gužva, neko od pripadnika ustaškog pokreta ili neko treći. Sljedeća je održana poslije Drugog svjetskog rata. Najprije je promjenjen datum održavanja. Nije to više bio Vidovdan, nego prva nedjelja u julu mjesecu. Izuzetno i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije znalo se desiti da se Straljanica održava u avgustu nakon koševine.

Polako, ali neminovno se išlo ka komercijalizaciji Strljanice. Taj proces je krenuo sa 'Državnom tombolom', naplatom ulaznica, parkinga i placarina za ugostiteljske radnje – šatore i sve druge koji su nešto prodavali. Slijedio je još opasniji proces kičeraja koji je prijetio da manifestaciju sa tradicijom potpuno pretvori u seoski vašar, 'paradu pijanstva i kiča' što bi rekao Balašević. Srećom to se nije dogodilo i mislim da se neće ni dogoditi.

Mnoge Strljanice su obilježili interesantni događaji. Ja se sjećam jednog takvog. Možda to za današnje uslove izgleda stvarno bizarno, posebno što danas veliki broj kuprešaka živi po svim kontinentima, ali se te 1964. ili 1965. godine radilo o istinskoj senzaciji.

Naime, prvi put je na Strljanicu došao jedan crnac. U to vrijeme na Kupreškoj visoravni je bilo malo TV prijemnika. Samo mali broj ljudi je bio u prilici da na TV-u vidi crnca, a uživo, su to imali priliku samo neki kuprešaci. Veliki broj neukog seoskog stanovništva jedva da je i čuo da postoje crni ljudi, a odjednom su bili u prilici da ga vide, ili čak dodirnu, što su mnogi i činili. Nikada se više nije krstilo na strljanici u čudu izmolilo Očenaša i Zdravo Marija i nikada nisu na Strljanici tako često izgovarane riječi: đavo, vrag, sotona i šejtan.   

Nail Mandžuka, Sakibov sin, je studirao u Sarajevu i doveo je drugara, crnca sa sobom u Kupres. Ne znam iz koje je on zemlje bio, ali vjerovatno nije ni u toku raspusta išao kući u Afriku. Bio je baš crn, ko 'ugarak' rekle bi kupreške babe. Sigurno je znao da će dolazak crnca na Strljanicu biti velika atrakcija, ali ono što se dešavalo je bilo kao ništa do tada. U svakom trenutku je oko mladih studenata bilo na stotine znatiželjnika. Najviše je bilo baba i djece. Neke babe se po pola sata i više nisu odvajale od čuda neviđena. Da se naplaćivala ulaznica moglo se zaraditi bogastvo. Mjesecima su, posebno stare babe, prepričavale kako je to sve izgledalo. Pričale su: 'insan ko inasan, al crn ko vranilo, oda, meni se čini i da govori i smije se, a baško da su mu dlanovi malo svietliji'. Da je neko nagovorio neobičnog gosta da se malo trzne ili pak izbelji na koju hrabru babu ili dijete mogao ih je smrtno isprepadati. I ovo čudo kao i svako drugo trajalo je do sljedeće Strljanice, možda i kraće i polako počelo padati u zaborav. Danas neke od žena koje su se ibratile gledajući crnca studenta na Strljanici čuvaju crnačku djecu u Čikagu, na Floridi ili u Melburnu, odnosno Sidneju za prve komšije imaju crnce.

Era snažnog udara kičeraja je započela sredinom sedamdesetih godina. Šatori bi se postavljali nekoliko dana prije održavanja Strljanice. U borbi za većom zaradom ugostitelji su koristili sva sredstva. Angažovali su orkestre sa poznatim pjevačima narodne muzike, ali je kroz kupreško polje prodefilovalo i mnoštvo anonimnih, razgolićenih djevojaka čije su pjevačke sposobnosti veoma upitne. Hrabri i domišljati su angažovali i velike zvijezde kao što su bili Bora Drljača, Vinko Brnada i slični, a drugi pak eventualne nedostake mladih i zgodnih pevaljki nadoknađivali preglasnom muzikom, prejakim ozvučenjem. Kada se tome doda nekoliko ringišpila i muzika sa njih, kaca smrti i njena reklama, mnoštvo drugih reklama pa i zvanični razglas organizatora, Strljanici je bio ugrožen osnovni smisao postojanja, saborovanje. Od silne buke nije se moglo progovoriti, ni čuti sagovornika. 

Danas se nastup na estradi, bilo kog pjevača, ne može zamisliti bez plesne bpratnje zgodnih djevojaka. Nekada nije bilo tako. Sjećam se da smo se negdje 1977. dobro ismijali kada smo ispod jednog šatora dosta napadno počeli udvarati nekim djevojkama koje su čekale da se montira ozvučenje. Bile su u minićima i bili smo ubjeđeni da su pevaljke, što je jedna od njih i potvrdila, a dvije druge su rekle da su mešaljke. Meni se i danas otme ovaj naziv za djevojke koje plešu kraj pjevača koje gledamo na Pinku, Vikomu, DM tv i slično.  

Prije dvadesetak i nešto više godina dane oko Straljanice je obilježio jedan događaj za koji su svi znali, ali nije bilo očevidaca. Naime u jednoj noći koja je prethodila centralnoj proslavi u trenucima delirijuma i totalnog pijanstva velikog broja ljudi niko ne zna kako, pretpostavlja se da je bila u pitanju neka opklada, nekolicina 'veselih kuprešaka' se uz pjesmu digla ispod šatri i krenula u polje i to do mjesta za start pješačkih i konjskih trka. Bilo je očito da se hoće trkati. Počeli su se skidati za trku i jedan od njih je sa skidanjem otišao do kraja. Vjerovatno u nadi da će bez garderobe biti brži, jer mu nema šta smetati. Njegov potez su slijedili i drugi, te su u sred kupreškog polja u mrkloj noći zabjelasale gole stražnjice. Mnogi su popadali po travi mokroj od noćne rose od smijeha i od pijanstva, a nekoliko golih 'vitezova' se dalo u trk. Niko sa sigurnošću ne zna ko je pobijedio. Govorili su da bi Džolac sigurno pobjedio, ali mu je obdarenost bila veliki hendikep. Imao je kratke noge pa je zapinjao za travu, a posebno su ga usporavali krtičnjaci i mravinjaci. Za jednog drugog se opet pričalo da je najveća javna tajna kako mu je mali. 

I ova Strljanica je prošla bez mene. Nisam bio ni na Kosidbi na Balkani koju organizuju kao Memorijal kosibaše Laze Lakete. U Prosjeku opet bude nekakva Janjska koševina. Ona što nas je tjerala na računanje bez kalendara je nestala. Na tu Strljanicu nekoga podsjeti pjesma: 'Na Kupresu kraj širokih međa curina se uslikala leđa...' Sada se toga treba čuvati, reum.    
 
Banja Luka, Pale,  2008/2009.

 
 

Vaš komentar na tekst:




Polja označena sa * su obavezna za unos
Urednici sajta www.malovan.net ne odgovaraju za sadržaj poruka i komentara posjetioca ovog sajta. Urednici zadržavaju pravo da poruke i komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadržajem brišu ili mijenjaju. Ukoliko mislite da je neka od objavljenih poruka ili komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiva za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu info@malovan.net sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni tekst.

Komentari posjetilaca:

STRLJANICA ...a fra Grgo Lozić bilježi da su na tome mjestu «naši Didi Iliri za slobodu bili boj s Rimljanima», pa otuda: streljanje – streljanica i konačno, u narodu:STRLJANICA.E bas sam se dobro nasmijao fra Grginoj povijesnoj cinjenici. Kako se on znati za ovo, kad se Kupres prvi put pominje tek u 16 viijeku. Pozz
kupresak1, ., 12.7.2011. 0:00:00
Данас 3.јула је била Стрљаница, слушао сам преко интернета пренос са Стрљанице и чуо податак да се одржава већ 100 година. Чак је и водитељ Купрешког радија био изненађен када је чуо "званичан податак",али ето нека им буде ипак како Зјајо рече, Стрљаница се у знак Видовдана одржава од 1687. године, он сигурно не лаже јер је провјерио истиријски податак.Добро нису рекли да се почела одржавати од 1996. када је ХВО организовао.
Остоја, , 3.7.2011. 0:00:00
Slučajno sam došao do davno požutjelog primjerka beogradske Politike iz jula mjeseca 1974. godine te se u jednom tekstu, koji mi se učinio zanimljiv govori o tradicionalnom takmičenju kosaca na Kupresu koji se jedno vrijeme održavao za Vidovdan a kasnije početkom jula svake godine. Ova manifestacija se na svoj način održavala čak i u ratno vijeme. Tekst koji je napisao novinar Vezuv Tinjić, počinje ovako u nadnaslovu „Dan kosidbe na zvjezdanoj visoravni“, a u podnaslovu „Rade Ćurković došao na odsustvo iz JNA radi kosidbe“. „Svake godine u julu široka pusta kupreška visoravan oživi. Od ranog jutra pod jedan bezimeni ćuvik hitaju ljudi, peške dolaze seljaci iz okolnih sela, automobilima hrle gosti iz udaljenih krajeva, dan ranije stigli su trgovci, birtijaši, kolačari, travari, kovači, pevači, muzikanti i sav onaj svet bez kojeg se veliko narodno veselje i zborovanje ne može zamisliti. Okupilo se deset, dvadeset hiljada... ko bi ih prebrojao. Za sve njih ovo je izuzetan dan, ovo je prilika da se ljudi okupe, za zdravlje priupitaju, da pazare i prodaju, momak će ovde devojku da zaruči, suza će da blesne u oku Kuprešaka koji je posle rata odselio u Vojvodinu, pa sada u ovoj prilici, ponovo doživljava susret sa rodnim krajem, oseća čar svoje visoravni koju su nazvali zvezdanom, jer u letnjim večerima, na hiljadu i tri stotine metara nadmorske visine, grozdovi zvezda čine se čoveku bližim i sjajnijim...Ljudi otišli trbuhom za kruhom eno pogledajte, veli Mihajlo Velemir iz sela Baljci, onog visokog momka zove se Mladem Mašić, davno je odselio i radi u Požarevcu, tamo se oženio. Na Kupres ga povukla želja da se sa koscima ogleda. Da se ogleda na velikoj kupreškoj priredbi na kojoj najsnažniji momci pokazuju koliko su vični da kosom najbrže i najbolje pokose pet ari ljute planinske trave iz koje izviruje cveće u najraskošnijim bojama ranog leta. Negde oko podne hiljade ljudi okružile su cvetnu livadu. Pozdravljaju sedmoricu kosaca koji ustreptali čekaju znak da naprave prve otkose. Ko će biti bolji? Da li će srednjovečni, stameni planinac Đuro Bratić, odeven u bogatu narodnu nošnju, i po četvrti put zaredom pobediti svoje mlađe suparnike? Ali gle tu je i već pomalo legendarni Soko Ćurković koji je, kako ovde kaziju dvanaest puta zaredom pobeđivao protivnike u daleko jačoj konkurenciji. Samo on se više ne takmiči, zamena mu je sin Rade koji je iz Postojne doputovao gde služi vojni rok. - Uredio sam da mi odsustvo padne u julu, samo da stignem na kosidbu, da dokažem Bratiću da sam bolji; - Bolji si od njega hrabri otac, naša familija bila je uvek najbolja u košenju, na tebi je red da me odmeniš; - Đuro, Đuro uzvikuju navijači prošlogodišnjeg šampiona. Uz Đuru je čuveni Mrkonjički kovač Tihomir Duvnjak, tapše ga po širokim plećima i uzvikuje: Pobedićeš, moja varcarka neće omanuti. Tri puta si s njom pobeđivao, od najboljeg čelika je iskovana... Kosci zamahnuše kosama. Sunce se prelomi na sjajnom čeliku. Varcarke uronuše u visoku ljutu planinsku travu koja odoleva svakom vremenu. Fijuče čelik leđa kosaca se povijaju. Uz njih devojke u narodnim nošnjama dodaju vodu da kosci brus nakvase, da lice rumeno umiju. Uz snažnog Ćurkovića pored devojke je i otac... Đurin otkos je najčišći govore prijatelji šampiona. Članovi komisije koja proglašava pobednika, sve od reda ugledni domaćini ipak se prikloniše mlađem: pobedio je rekoše Rade Ćurković. Otac i sin, okruženi prijateljima uputiše se pod šatru, da popiju pivo, da pobedi nazdrave. Posetioci, opet krenuše do druge livade na kojoj su rzali konji za veliku trku. Neki opet ponovo zaigraše u kolima. I sve tako duboko u noć na visoravni gde se čoveku čini da su zvezde bliže i sjajnije.“ Ovaj tekst mi se učinio zanimljivim i mislim da će ga mnogi sa sjetom pročitati, jer smo mnogo godina išli na Strljanicu, računali vrijeme do Stljanice i od Strljanice. Dugo se planirao odlazak na ovaj sabor, odgađale su se mnoge obaveze, računalo se ko neće iz objektivnih razloga biti prisutan, odsustva iz JNA su mnogi planirali za ovaj period, kao što je i u tekstu pomenuto, mnogi, koji su živjeli daleko od Kupresa svoje godišnje odmore su planirali za ovaj period. Ipak je to bilo lijepo. Z.Duvnjak
Kuprešak1, -, 30.4.2011. 0:00:00

Facebook komentari

Iz iste kategorije:

Marinko Marić malovanjski knez, 7.2.2015. 23:00:00
Varica, 14.12.2011. 12:55:54
Običaji za sahranu, 17.10.2011. 15:46:55
Mladenci u 90-im, 2.7.2011. 11:58:27
Vaskrs na Kupresu, 24.4.2011. 19:16:47
Božićni običaji na Kupresu, 3.1.2011. 10:03:29
Vavani porijeklo, 5.12.2010. 14:19:58
Božićno jutro, 14.11.2010. 17:36:59

Najnovije na sajtu:

Ovaj sajt je posvećen narodu krašnog kraja i kamenjara koji je kroz vijekove uspio ostati i opstati na ovim prostorima, očuvati svoju vjeru, svoje običaje i tradiciju, ali u dalekom svijetu mnogih ima kojima za rodnim selom srce pate, i koji u Malovan često požele da se vrate, da slobodno udahnu čari Malovanjskih lijepih gora i mirisa njegovog cvjetnog polja, snage bure s Malovana, vidjeti stada nebrojena, konje vrane nesedlane ravnim Kupreškim poljem razigrane, kosce dične gdje zelenu travu kose, i ostaje nam samo da u mislima često tamo odemo sada, ali tamo sada tišina se rasula svuda.
Ostalo nam usamljeno samo, naše selo, naša rodna gruda, i pitamo se dal izlazi nad Malovanom sunce i dal su jutra kao nekad ista. Pamtićemo zauvijek Malovan svoje selo, Milač rijeku bistru i studenu i Malovan portal koji gaji i čuva naš Malovan uspomenu.

© Copyright © 2006-2015. Malovan u srcu    Web design: Kreativnije.com